Gledati “Plimu crvenog Mjeseca” dvosjekli je mač: ili će učiniti da se zbog sporosti pomiješane s transcedentnošću i konceptualnošću ne dočeka odjavna špica ili će gledatelje uspjeti zgrabiti i dopustiti im da odlutaju u beskrajno smirujuće kadrove kroz koje kao da se pluta. No za potonje iskustvo ipak se treba potruditi jer tijekom 80-ak minuta, koliko film traje, važno je aktivno raditi na zadržavanju koncentracije za gledanje. No da se isplati – isplati se!
“Plima crvenog Mjeseca”, koja je svjetsku premijeru doživjela na Berlinaleu, a koju je regionalna publika, imala priliku pogledati na Mediteran Film Festivalu, prije svega je jedno maestralno vizualno ostvarenje. Mirna snimateljska ruka stvorila je statične kadrove od kojih mnogi mogu proći kao zasebna umjetnička djela. Lagani i ne prečesti pokreti kamerom toliko su suptilni i svakako uvelike pridonose sveukupnoj meditativnoj atmosferi koju je uspješno stvorio španjolski redatelj Lois Patiño.
U ovoj bajkovitoj atmosferi u kojoj su itekako snažni elementi i tradicije i folklora, ali i horora i trilera, pratimo priču o smrti Rubija, ronioca koji je spasio desetke, pa i stotine života. Sada ga više nema, a o njegovoj se smrti govori u eufemizmima poput “progutalo ga je more”. No mještani se u njegovu galicijskom selu na more (a kasnije i na Mjesec) referiraju kao na – čudovišta. Personificirajući more, ovaj film postaje oda koja je puna ne samo strahopoštovanja nego i neobjašnjive ljubavi i povezanosti prema “vodi” koja toliko daje, a još više uzima. Čak bi se moglo reći da je pojedini val iz “Plime crvenog Mjeseca” zapravo jedna jako mračnija, turobnija, opasnija i strašnija verzija pjesme “Udica”, a posebice stiha “Čujen more kaže, Bogu fala / što se nisan rodi kao čovik”.
U filmu se ništa, zapravo, ne kreće. Osim mora. Kroz statičnost, koja je više nalik paralizi, jedinu kakvu-takvu živost daju tek glasovi (najčešće žalopojni) u offu pomoću kojih se prati priča o kolektivnoj tuzi i žalovanju. Kada se pak u fabulu upletu tri vještice koje pokušavaju pronaći Rubija, sve postaje još više zbunjujuće. U igru ulazi skidanje kletve, ali i neobične scene u kojima vještice mještanima preko cijelog tijela navlače plahte. Iako potreba za tim nije najjasnija, mještani s bijelim plahtama uistinu podsjećaju na bića Kodama iz “Princeze Mononoke”. U tom je japanskom animiranom hitu njihovo pojavljivanje značilo da je šuma kojom Mononoke prolazi zdrava, no koliko galicijski Kodama duhovi donose zdravlje svome mjestu, pitanje je koje je sklono različitim tumačenjima. Puno je toga u filmu takoreći lelujavo: od samog ugođaja do tumačenja određenih postupaka u radnji. Međutim, upravo je to prednost koja pokazuje kako za potpuno prepuštanje – moru, filmu ili bilo čemu – katkad treba jednostavno samo se prepustiti.
Kroz pitoreskne krajobraze Sicilije pratimo Oscara koji skuplja željezo te Stanleya, Nigerijca koji radi sve da bi preživio, a još i više od toga da bi dobio vizu i (pre)živio u Italiji. Iako su im različite pozadine, oni dijele osjećaj neuklapanja. Čak ni redateljske intervencije u kojima se gubi spontanost nisu učinile manje uvjerljivom tezu da sudbine, pogotovo one tužne, najjače vežu ljude. Drama, Italija, Švicarska, 80 min Režija: Michele Pennetta Producent: Joëlle Bertossa2. Moje tijelo
Sifa Suljić se nakon 25 godina života u Španjolskoj vraća u Srebrenicu kako bi pokušala pronaći starijeg brata. Prateći nju i sina na bolnom putovanju, dobivamo uvid i u Sifinu obitelj, i to zahvaljujući videu koji su joj u ratu slala braća iz Srebrenice. Sjajno ukomponirani arhivski videoisječci s kadrovima iz sadašnjosti daju lijepo zaokruženu priču o nošenju tragedije kao usuda kroz više generacija. Drama, Španjolska, 66 min Režija: Albert Solé Producentica: Gemma Rodríguez3. Posljednja vrpca iz Bosne
Nakon što je živjelo po nekoliko desetljeća u SAD-u, troje ljudi deportirano je u Meksiko, u Tijuanu. Prisiljeni su bili napustiti mjesto koje su nazivali domom, a iza sebe su ostavili supružnike i djecu (neka djeca su i američki vojnici, čime se naglašava nelogičnost deportacije). “Na liniji” je surov i najčešće nepravedan prikaz života koji se ne živi, nego životari s druge strane famoznog Trumpova zida. Drama, Francuska, 68 min Režija: Alex Gohari, Léo Mattei Producenti: Emmanuel François, Alice Mansion4. Na liniji
