Hrvatska Antigona ubila se jer je na sudu morala izdati generala

Hrvatska Antigona skromna je žena srednjih godina. U ratu je bila tajnica moćnoga generala, čovjeka koji je spasio grad, a protiv kojeg se vodi istraga zbog ratnog zločina nad civilima druge nacije. U dvorištu zapovjedništva stradala su dvojica zarobljenika. Jedan je navodno na mjestu ubijen, drugi je odveden u nepoznato. Antigonin je otac stari i pomalo cinični hrvatski emigrant i invalid, a suprug, bivši branitelj, tempirana je bomba koja svakog trenutka može eksplodirati. Antigonu zovu na obavijesni razgovor kao ključnog svjedoka optužbe, ali ona ni pod koju cijenu ne želi izdati svoga generala niti dati lažnu izjavu. Kada zbog medijskih i istražiteljskih manipulacija Antigona bude prokazana kao izdajnica i kada joj prestaju vjerovati i njezini najbliži, otac i suprug, ona počini samoubojstvo te grad dobiva novu heroinu. I tako postane žrtva još jedne manipulacije.

Kratak je to sadržaj drame uglednog redatelja, ali i branitelja te ratnog načelnika Sigurnosno-obavještajne službe Miroslava Međimorca koja će svečanu praizvedbu imati ove subote u Histrionskom domu. Međimorec već dugo ne režira (premda se lani šuškalo da će baš za Histrione postaviti jedan Krležin tekst), ne istupa često u javnosti, lani je u tišini i doktorirao na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, a sada se na velika vrata vraća u kazališni vrtuljak. Interes za subotnju praizvedbu toliko je velik da su novinari zamoljeni da predstavu pogledaju na pretpremijerama. Da “Antigona” jako intrigira kazalištarce, u čijim sjećanjima još žive velike Međimorčeve režije, svjedoči i činjenica da su na prvu pretpremijeru došli i redatelj Joško Juvančić, prevoditelj Mate Maras, glumci Špiro Guberina, Joško Ševo, Nada Rocco...

Kletva Arsena Dedića

Zanimljivo je da glazbu potpisuje Arsen Dedić, koji u pjesmi “Sokrat” tiskanoj u knjižici predstave poručuje “prokleti nek’ su oni, koji klevete siju i uče djecu kako kletve i laž da kriju... spašeni bit’ će samo oklevetani”.

Redatelj “Antigone” Zoran Mužić ističe da je tu riječ o političkom teatru. I doista. U drami u kojoj kao Antigona nastupa decentna Nela Kocsis, a kao surovi isljednik gost iz osječkog HNK-a Aleksandar Bogdanović, mogu se iščitati mnogi aktualni likovi poratne hrvatske zbilje, od državnog odvjetnika Mladena Bajića, preko vječnog Vladimira Šeksa ili pak zatvorenika i generala, ali i lidera parlamentarne regionalne stranke Branimira Glavaša. Svi se oni na skriven ili manje skriven način mogu pronaći u zanatski dobro napisanoj drami (kojoj ipak nedostaje slojevitosti i nepredvidljivosti), u čiju je izvedbu uključen i jedan haaški uznik, general HVO-a i živopisni hrvatski domoljub, ali i filmski redatelj Slobodan Praljak. Naravno, Praljak nije na sceni kazališta u Ilici jer već mjesecima čeka presudu za ratne zločine u BiH, nego publika sluša snimku njegova glasa. Redatelj Mužić angažirao ga je da u ulozi generala svojim prepoznatljivim hrapavim glasom porazgovara s Antigonom moleći je da potpiše istražiteljski zahtjev kako bi spasila i sebe i svoju obitelj. Znam se ja braniti, poručuje joj general, ustvrdivši da ne može još i nju nositi na savjesti!?

I premda je redatelj Mužić razigrao predstavu koristeći se i videom i brzim promjenama scena, premda Vlatko Dulić odlično glumi razočaranog oca, a tu su i površni televizijski novinari kao laka potrošna roba koja je nekoć sudila Andriji Hebrangu starijem i kardinalu Stepincu, a danas spremno sudi spasiocu grada i generalu, veliko je pitanje treba li nam danas uopće političko kazalište. U vrijeme kada se gledaju izravni prijenosi suđenja na kojima se sudi najmoćnijim političarima (i pukovnicima HV-a) ili najslavnijim generalima koje je Hrvatska mrtva-hladna izručila stranom sudu zbog navodnih zločina počinjenih na našem teritoriju, pitanje je kome je upućena ova domoljubna kazališna predstava u kojoj se postavljaju pitanja na koja smo svi već stvorili svoje odgovore. I dok je Antigona kod Sofokla princeza, kod Međimorca je negdje na dnu društvene ljestvice, pa je i cijeli projekt zapravo predstava za ljude koji nisu uspjeli zaraditi na ratu, koji nisu prodali ni izdali svoje ideale i čiji su egzistencijalni i moralni problemi najsličniji problemima koji muče pravdoljubivu Antigonu.

Pisano za domoljube

Predstava je to za one idealističke domoljube koji su desetljećima i u zemlji i u inozemstvu sanjali neovisnu Hrvatsku, a sada se suočavaju s državnim aparatom koji je podjednako bešćutan i birokratski kao i onaj komunistički. U tome se možda i krije potencijalna eksplozivnost predstave u kojoj se putem videa u finalu pojavljuje i histrionski guru Zlatko Vitez, i to ponovno kao ministar. Jesu li to najave nekih ponovno probuđenih političkih ambicija?