Zamislite sobu u kojoj se s jedne strane nalaze Kuglijevi ormari s ostavštinama i posmrtnom maskom Tina Ujevića, potom radni stol A. G. Matoša nasuprot biblioteci slavnog donatora Late Mihalovića, onda i stari pisaći strojevi Smith i Continental, a na zidu portret A. B. Šimića Anke Krizmanić, Šeferov August Cesarec, Valdecovo poprsje A. G. Matoša i Radaušev Janko Polić Kamov. U takvoj je sobi rođena ideja, ideja koja će uskoro postati i stvarnost, ideja o – Muzeju hrvatske književnosti.
– Godinama sam dolazio na posao u Opatičku 18, u palaču Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i sjedio u tzv. direktorovoj sobi. Ne znam otkuda joj taj naziv. Izgledom je soba bila savršena, nešto poput muzejske sobe kakve sam viđao u Dublinu, Budimpešti, Trstu i Londonu. Bio sam toliko zapanjen tim artefaktima da sam u sobu ulazio samo s aktentaškom i nikad nisam dao da se u sobu unese računalo – govori Tomislav Sabljak, poznati hrvatski književnik, novinski urednik i sveučilišni predavač koji je do 2021. godine bio voditelj Odsjeka za povijest hrvatske književnosti HAZU. On je, naime, inicijator osnivanja Muzeja hrvatske književnosti jer je, kako ističe, iz dana u dan bio okružen vrijednom baštinom, s preko 230 rukopisnih ostavština.
– Opća besparica i sve slabija skrb društva za našu baštinu dovela je do toga da to baštinsko blago postaje udaljeno tisućama svjetlosnih godina od onih kojima ta baština pripada – hrvatskom narodu – kaže Sabljak koji je iz želje da se književna baština što više približi čitatelju došao na ideju da se osnuje Muzej. Trenutno se radi na realizaciji ideje, a osnivač Muzeja hrvatske književnosti je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti u čijem se Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe u Opatičkoj 18 nalazi najveći dio izložaka budućeg Muzeja.
– Moje dopisivanje s upravom Akademije započelo je 2016. godine i središnje pitanje je uvijek bilo financijsko. Svi su bili oduševljeni idejom, ali je najveći problem bio tko će i kako financirati osnivanje budućeg muzeja. Prošle godine je Razred za književnost HAZU na svojoj redovitoj sjednici posvetio dobar dio pitanju inicijative osnivanja muzeja. Na tom sam sastanku podnio opširniji izvještaj i nakon toga je HAZU na sugestiju Razreda za književnost započela proces osnivanja s time da je meni povjerila izradu elaborata na kojem se upravo radi. Na moj prijedlog uprava Akademije je potvrdila Inicijativni odbor na čelu s predsjednikom HAZU, akademikom Velimirom Neidhardtom – objašnjava Tomislav Sabljak te dodaje kako se trenutno radi detaljna obrada, popisi, kartoteke cjelokupne građe. Treba, naime, precizno znati koliki je prostor potreban. Postoji ideja da Muzej bude smješten u palači u Opatičkoj 18 gdje se svi muzejski izlošci danas nalaze. Ipak, ako se u rekonstrukciji i obnovi te zgrade odustane od te ideje, trebat će tražiti novi prostor. A što će se uopće u Muzeju hrvatske književnosti nalaziti?
– Tu se nalazi više od 230 primjeraka rukopisne ostavština hrvatskih pisaca u posebnim arhivskim kutijama i uvjetima. S tim u vezi trebat će voditi računa za jedan prostor, točnije, multimedijalnu dvoranu koji će biti tehnički opremljen tako da će moći služiti kao izložbena dvorana, zatim za književne radionice, ali i za prikazivanje već gotovih filmova koje je Odsjek za povijest hrvatske književnosti napravio s producentom Interfilm iz Zagreba, a to su filmovi o Tinu Ujeviću, A. G. Matošu i Miroslavu Krleži. Nadalje, u sastavu muzejske građe nalazi se i knjižnica s 20 tisuća svezaka djela hrvatskih pisaca te 10 tisuća svezaka hrvatskih časopisa – opisuje Sabljak te dodaje kako u građu spadaju portreti i skulpture hrvatskih pisaca, kao i njihovi osobni predmeti poput putnog kovčega A. G. Matoša i naočala Vladimira Nazora te pokućstvo, kao što su stol A. G. Matoša, Kuglijevi ormari, Šinkova garnitura za sjedenje...
Također, tu su i fotografije, zbirka kataloga izložbi i plakata.
– Ima mnogo vrijedne građe koju posjeduje Arhiv Odsjeka za povijest hrvatske književnosti, a koji će biti temelj budućeg Muzeja. Među građom se tako nalazi i čuvena mapa pod naslovom „Grčka proljeća“ Milana Begovića koja sadrži sonete Milana Begovića i erotske crteže Milivoja Uzelca. Mapu je 1960. godine kupilo Društvo književnika Hrvatske u antikvarijatu na Zrinjevcu i tadašnji ju je predsjednik Društva, književnik Mirko Božić, poklonio Institutu za književnost i teatrologiju. Godine 1984. mapa je u cijelosti objavljena u crno-bijeloj tehnici u časopisu „Kronika“ Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe. Tada su nasljednici Milana Begovića podigli tužbu zbog narušavanja ugleda autora. Sudski proces trajao je godinama i ne sjećam se da je ikada završen – prepričava Sabljak. Svaki od artefakata, naime, priča neku priču, a dovoljno je reći da se među građom nalazi i 118 pisama Ive Andrića Zdenki Marković, opsežna dokumentacija o Društvu hrvatskih književnika, rukopis Šenoine „Kletve“, Matoševe razglednice iz Pariza, rukopisni autograf Ujevićeve pjesme „Pobratimstvo lica u svemiru“ kao i autograf drame Janka Polića Kamova „Čovječanstvo“.
– Muzej će svojim multidisciplinarnim djelovanjem razbiti jaz između tradicije i modernog života. Svakako da će u tom muzejskom prostoru biti mjesta i za istraživanje zvučnih zapisa hrvatskih pisaca te ćemo, poput engleske prakse, jednoga dana objavljivati vinile ili CD-e s glasovima hrvatskih pisaca. Primjerice, Knjižnica Božidara Adžije, u kojoj je započela poznata tribina Književni petak 1955. godine, ima digitalizirane zapise pojedinih tribina na kojima su nastupali najvažniji domaći pisci, kao i strani – govori Sabljak te dodaje kako su u inozemstvu muzeji posvećeni književnosti iznimno cijenjeni. Stoga je plan i od EU fondova tražiti financijsku potporu jer je Zagreb jedna od rijetkih europskih metropola bez muzeja nacionalne književnosti.
– Nemoguće je nabrojiti sve muzeje književnosti koji postoje u svijetu. Ja sam bio fasciniran u Dublinu muzejima Jonathana Swifta, Oscara Wildea, Jamesa Joycea i Samuela Becketta, ali me još 1973. godine impresionirao Muzej Petőfi u Budimpešti, u kojem sam postavljao izložbu o Miroslavu Krleži – kaže te objašnjava koliko je jedan takav muzej važan kao i promocija hrvatske književnosti u svijetu.
– Narod bez očuvanja tradicije i baštine je kao čovjek bez identiteta, ne zna tko je i što je, a mi moramo biti svjesni svoje opstojnosti i svoje tradicije te tu tradiciju pokazati svijetu. Ponosan sam uvijek na činjenicu što sam zajedno s Brankom Brusarom, lektorom engleskog jezika, zainteresirao W. H. Audena da zajedno s Brusarom prevede pjesnika Nikolu Šopa i da ga plasira u Englesku. Poslije mi je Stephen Spender pričao da su Šopove pjesme u Engleskoj zauzele visoko mjesto i da ga mnogi uspoređuju s ponajboljim engleskim pjesnicima – poručuje Tomislav Sabljak.
Ističe kako ovo zapravo nije prvi put da se ovakva ideja pojavila u Hrvatskoj.
– Što se same ideje tiče imali smo i prije nas inventivne ljude poput Dragutina Tadijanovića koji je 1958. u Opatičkoj 18 otvorio tri muzejske spomen sobe – A. G. Matoša, Vladimira Nazora i Ivana Gorana Kovačića. U rekonstrukciji palače negdje osamdesetih godina 20. stoljeća te sobe su nestale, ali izlošci su srećom spašeni. Ipak, sam početak ovoga Muzeja može se pročitati simbolično u jednom tekstu iz Kalendara za puk 1848., koji se odnosi na palaču u Opatičkoj 18., a koji glasi: „Evo narodnog doma u Zagrebu! Evo kuće, koju nabaviše gospoda hèrvatska i slavonska! Evo belih dvorovah, u kojih su narodni naši zavodi! – U kući ovoj nahodi se i museum. – Museum je mesto, gde se sabiraju stvari, koje stvara narav i duh čovečanski…“ Cijeli tekst objavljuje se inače na poleđini časopisa „Kronika“ Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU koji izlazi od 1975. godine. Tu je znači naš početak – zaključuje Sabljak.
Na cirilici