Hrvoje Dumančić: Kolekcionari me vole, ali nisam umjetnik elite

U središtu su njegova svijeta konji, te plemenite životinje kojima je opčinjen još od djetinjstva i s kojima je izborio titulu viceprvaka u preponskom jahanju, sve dok mu nisu postali trajna inspiracija za umjetnička djela koja je izlagao u salonima diljem svijeta. On je akademski kipar Hrvoje Dumančić, 40-godišnjak iz Zagreba, a najnoviji u nizu uspjeha sustigao ga je u Francuskoj.

Pariškoj publici otprije je poznat po sudjelovanju na međunarodnim izložbama "Salon d'Art Equestre" i "Salon du Cheval", no ove se godine prvi put predstavio na Pariškom jesenskom salonu, prestižnoj manifestaciji koja se održava još od 1903. godine, na kojoj su izlagali velikani poput Augustea Rodina, Paula Cézannea, Henrija Matissea, Paula Gauguina i Pabla Picassa. Žiri Jesenskog salona izabrao je 106 radova u kategoriji skulpture, među kojima je i rad Power of Soul hrvatskog kipara, već nagrađen prvom nagradom na izložbi "Horse in Art" 2011. u Londonu.

Drvena povorka alkara

Domaća javnost Hrvoja Dumančića pobliže je upoznala proteklog ljeta kao autora drvene alkarske povorke prilikom otvaranja Muzeja Sinjske alke.

– Bio je to veliki izazov jer sam u četiri mjeseca trebao izraditi 24 skulpture: deset konja i 14 portreta alkara i alkarskih momaka, koristeći se tradicionalnom i modernom tehnologijom. Najprije sam morao osmisliti kompoziciju postava, položaj svakog konja i jahača, potom modelirao konje u glini veličine oko 120 centimetara, pa sam nakon 3D skeniranja i spajanja ručno dorađivao sve detalje koje stroj nije izveo – prisjeća se Hrvoje.

Fascinacija konjima traje od trenutka kada je, kao petogodišnji dječak na poljima pokraj vikendice u Zelini, 30 kilometara od Zagreba, ugledao konje upregnute za oranje. – Djeca moje dobi maštala su o autićima ili nogometu, a mene je opijao miris štale: ne samo konji nego i ostale domaće životinje i sav taj folklor koji čini seosko dvorište. Ja sam se tu osjećao kao doma. Uskoro sam na televiziji vidio da na zagrebačkom Hipodromu postoji škola jahanja, u koju sam se upisao sa sedam godina. Počeo sam odmah na velikom konju iako sam bio tako malen da na sedlu nije bilo adekvatnih rupa pa su treneri improvizirali remenjem.

Je li bilo straha? U početku je bilo malo straha od nepoznatog dok sam promatrao druge jahače i pitao se čemu kontrolirati nekog tko je po svim zakonima matematike i fizike moćniji, snažniji od tebe, no ti ga kao prepredeni čovjek opet možeš nadvladati. Neopisiv je osjećaj da sa samo 40 kilograma težine možeš kontrolirati životinju tešku pola tone – prisjeća se Hrvoje Dumančić.

– Kao dijete sam bio povučen i, premda sam imao prijatelje, nisam se nikad dobro snalazio u grupacijama, u masi. Od sportova sam izabrao individualni sport jer nemam potrebe biti dio momčadi pa ni navijač nogometnog kluba jer osjećam da sam vuk samotnjak i da imam averziju prema jatu. Premda su ljudi, dubinski, socijalna bića, i tu smo slični konjima koji su životinje krda, ja sam oduvijek imao potrebu ići u suprotnom smjeru... – kaže.

I tako su, na isti način kako su ispunili djetinjstvo i odrastanje, konji postali njegovo trajno i jedino umjetničko nadahnuće: od prvih dana na Akademiji izrađivao je isključivo skulpture konja. Preispitujući se, s godinama je shvatio kako su konji za njega puno više od klišeja, lijepa, plemenita i slobodna životinja, puno više od estetike i trajnog motiva.

– Shvatio sam da je konjsko tijelo za mene medij gdje mogu unositi puno više: svoj život, emocije i reakcije, nešto što ni sam ne mogu izgovoriti riječima već podsvjesno ili nesvjesno izbaciti u materijal i ispričati priču – kaže.

No, već na početku studija na Akademiji susreo sa silnim predrasudama o animalnoj umjetnosti, pa i profesorima koji se nisu mogli načuditi zašto, pokraj živih modela koje mu plaćaju, Hrvoje ne prestaje kipariti konje.

Jahati sam počeo sa sedam godina. Odmah na velikom konju, i to tako da su treneri na sedlu improvizirali remenjem

– Uvjeravali su me da su moji motivi pogrešni, zastarjeli, a ja sam samo radio ono što osjećam, tu sam beskompromisan. Premda sam tipično hrvatsko dijete, Zagrepčanin odrastao u Travnom, ne mogu se dovoljno načuditi toj odbojnosti prema konjima, tom kompleksu sela koji se dogodio u trenutku kada se u doba socijalizma rađalo građanstvo koje se poslije silno sramilo svog seljačkog podrijetla. Silno je bilo to zaziranje, pa sam jedva čekao diplomirati. Odmah nakon Akademije shvatio da će mi u inozemstvu biti puno lakše predstavljati svoj rad – priča Hrvoje.

Pod kupolom bez TV-a

I tako se okrenuo prema Francuskoj, pa kaže da je rođen u Zagrebu, ali da se njegovo umjetničko rođenje ipak dogodilo ondje. A ondje je imao nekoliko samostalnih i velik broj skupnih izložbi specijaliziranih za animalizam te pronašao svijet gdje konjička umjetnost ima svoje specijalizirane salone, galerije i kolekcionare koji su skulpture hrvatskog kipara željeli imati u svojim privatnim zbirkama.

U Francuskoj je pronašao i više od toga, brojne prijatelje, ali i krug poklonika u kojem se našlo i uglednika iz svijeta francuske kulture i politike, među njima nekoliko ministara i tadašnji predsjednik Nicolas Sarkozy. I dok su Francuzi pokretali postupak da se Hrvoja imenuje počasnim građaninom Saumura, Hrvojev rad koji je 2011. dobio prvu nagradu u inozemstvu nije prošao žiri na hrvatskom trijenalu kiparstva: našoj umjetnosti nije bio dovoljno vrijedan.

– Na otvorenju moje izložbe 2011. u Rueil Malmaisonu nedaleko od Pariza zbog trojice ministara francuske vlade zatvorili su ulicu. Po cijelome grdu izvjesili su jumbo plakate, a ubrzo je po mene došao vozač koji me odveo na prijam na kojem sam upoznao predsjednika Sarkozyja. Način na koji su Francuzi mene primili tjerao me da im govorim da ja nisam takva faca kako to oni misle, da sam mladi umjetnik koji dolazi iz male zemlje, ali silno su mi željeli ukazati počast.

No, ne bih volio da se zbog toga stekne kriva slika o meni koju stalno pokušavam izbjeći, da sam umjetnik elite jer to nisam niti želim biti. Imam svoj sustav vrijednosti i smeta mi bešćutni svijet kakav nas okružuje. Ja nisam dovoljno pametan da bih rekao da imam rješenje za bolji život i zato sam se povukao u neki svoj svijet, u svoj atelijer, s kupolom oko sebe koja me štiti od vanjskog svijeta. Svijeta u kojem izbjegavam televizijski program jer bi me mogao kontaminirati – iskren je Hrvoje.

A u središtu njegova svijeta ostaju konji, pa svojoj djeci, 15-godišnjoj kćeri i 11-godišnjem sinu, nastoji usaditi tu ljubav. Kad god mu obveze dopuste, Hrvoje ih odvodi na Hipodrom, gdje posjećuju njegovu ljubimicu Etoile, s kojom druguje deset godina.

– Za razliku od ljudi koji imaju potrebu kontrolirati konje, ja sam se uvijek trudio biti im prijatelj. Jako mi je teško vidjeti kad konje tretiraju bez dostojanstva, kad vidim nehumane utrke ili konje u cirkusu, kad vidim da konja netko maltretira, ponižava. Konj može biti dobar partner čovjeku, možeš ga nadvladati, ali ga moraš poštovati. Zauzvrat, dobio sam ljubav, toplinu dodira i snagu zajedništva dok s njime galopiram livadom. S ljudima nisam uspio uvijek se osjećati sigurno, ali konji su uvijek bili moja sigurna luka.