Prva premijera 162. sezone zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, ali i nove intendantice Ive Hraste Sočo, s pravom je pripala francuskom autoru Jean-Baptisteu Poquelineu Molièreu i njegovu komadu "Don Juan", koji, gle čuda, nikada nije izveden na najvažnijoj zagrebačkoj pozornici. Režija je položena u ruke makedonskog redatelja međunarodne reputacije Dejana Projkovskog, tekst je dramatizirala nova v.d. ravnateljica Drame HNK-a Mirna Rustemović, a u predstavi se koristio stari prijevod Radovana Ivšića čiju je redakciju potpisala iskusna Sanja Ivić.
Nije se štedjelo ni na raskošnoj sceni, koju je kao moguću parafrazu elegantnih sakralnih okova osmislio Valentin Svetozarev, ni na povijesnim kostimima pouzdane Doris Kristić, koji su dopustili dijalog između stare i nove mode. Kako je u predstavi bilo podosta mačevanja, treba spomenuti da je učitelj mačevanja bio Lovro Buva, ali i činjenicu da su Dubrovačke ljetne igre donirale kolekciju mačeva koji su korišteni u ovoj, na mahove mučnoj, a na mahove čak i opuštajućoj, iznimno razigranoj predstavi. Dinamičnosti predstave svakako je pridonijela i Olga Pango, angažirana zbog scenskog pokreta, baš kao i oblikovatelj svjetla Deni Šesnić. Za važan glazbeni dio "Don Juana" bio je zadužen eminentni makedonski glazbenik Goran Trajkoski, koji je u finale predstave pripustio i komadić one prijeteće i zagrobne arije Komtura iz Mozartove opere "Don Giovanni", ali i pjesmu "Kraj" grupe The Doors, obje s konotacijama na temu neizbježne smrti.
I da, Don Juan Dejana Projkovskog umire na sceni jer je grešan i jer je to tako zamislio genijalni Molière prije neka tri i pol stoljeća, možda i zato da bi prigušio bijes crkvenih struktura i kraljevske cenzure, s kojima je imao stalna okapanja. Da nije bio grešan, isto bi umro, jer je smrtan, iako – barem među ženama svih staleža i izgleda, a onda i među prevarenim muževima – ima upravo božji status zbog svoje fanatične putenosti i erotske snage, zbog zavođenja koje nikada ne prestaje, a valjda i zbog ljubavničke realizacije, koja je u najnovijoj predstavi HNK-a poprilično doslovno podcrtana.
Don Juan je u rokerskoj, vrlo živoj koncepciji makedonskog redatelja temeljito razgolićen, i to od samih šokantnih početaka predstave. On stalno pije, trijezni se konjakom ili vinom, otima žene iz samostana i krade im srca obećavajući brak, a valjda i vječnu ljubav, nemilosrdno tuče i ponižava zaručnike kojima je pred nosom obljubio naivne ili ljubopitljive zaručnice. Pri tome se izležava na hrpama obnaženih ženskih tijela, koja u jednoj i više nego lascivnoj sceni čak i sviraju na falusoidnim instrumentima repertoar u rasponu od Bizetove Carmen do Beethovenove Ode radosti klečeći pred glumcem Igorom Kovačem kao u nekom suvremenom sado-mazohističkom klubu.
A Igoru Kovaču, koji povremeno i zapjeva u maniri Gorana Barea te paradira scenom pokazujući nevjerojatnu fizičku (ali i psihičku) kondiciju, potpuno vjerujemo da ne može drukčije nego letjeti s cvijeta na cvijet, ali smo i sve sigurniji da je upravo on borac protiv društvenih licemjernih konvencija koje diktira crkveni nauk, ali i vjesnik politički novog doba u kojem će i žene biti emancipiranije ili barem seksualno osvještenije. No, kada se taj isti Don Juan iživljava i nad mrtvim tijelom zapovjednika kojega je osobno ubio, pokušavajući zavladati ne samo svijetom živih nego i svijetom mrtvih, vjerojatno bi mu porota sastavljena čak i od najprogresivnijih pojedinaca konsenzualno izglasala smrt.
Svoju je šansu dobivenu od Projkovskog Igor Kovač dobro iskoristio jer je plemenit glumac razigranih i brojnih registara, premda se još mora izboriti za autonomnu glumačku gestu. No pravo je glumačko čudo ovog "Don Juana" Dušan Bućan u ulozi sluge Sganarellea. Nevjerojatno duhovit, vispren, šarmantan, Bućan je neodoljiv u ulozi Don Juanove savjesti i razuma koji se ipak naziru ispod patološkog ljubavničkog šinjela. Bućanov Sganarelle je dobri duh cijele predstave, iako ga se može uvrstiti među one lopove koji "samo drže lojtre". A takvi su katkad i najopasniji.
I dok je bio darežljiv prema Kovaču i Bućanu, redatelj je bio škrt prema drugim likovima ostavivši im samo mrvice. A u tim mrvicama daleko su se najbolje snašli iznimno pokretljiv Filip Vidović kao seljak Pierrot i njegova zaručnica Charlotte u dojmljivoj interpretaciji Tese Litvan. I Nikša Kušelj je kao Elvirin brat Don Carlos (Elviru je glumila Iva Mihalić), braneći sestrinu čast, okupirao pozornost stamenim prisustvom na sceni, a u kolektivnu su se igru spretno uključili i Ivan Jončić kao pohlepni trgovac Dimanche i Milan Pleština u ulozi mrtvog zapovjednika. Posebno treba pohvaliti energične djevojke i mladiće, kojih ima petnaestak, a koji su se vehementno kretali po velikoj, likovno atraktivno oblikovanoj sceni, usklađeni i maksimalno požrtvovni, baš kao i dvije glazbenice, flautisticu Maju Mustapić i klarinetisticu Moniku Popović, koje su premostile i delikatnost svojih uloga. Zagrebački "Don Juan" nije izdao niti obeščastio Molièrea. Baš nasuprot. Potvrdio je njegovu dijaboličnost i podcrtao njegovu blasfemičnost. I pokazao da je Molière izazovan i danas, kao što je bio prije tri i pol stoljeća. A to nam ne služi na čast.