Mlada i nagrađivana hrvatska filmska redateljica Irena Škorić nije uspjela izboriti novac za prvi dugometražni igrani film, ali je osvojila drugu nagradu Večernjeg lista za kratku priču.
Je li vam ovo prva književna nagrada?
– Da, i jako sam sretna. Od djetinjstva čitam Večernjakove kratke priče, i jedva bih dočekala subotu kada bih izvadila stranicu s pričom, prije nego Večernjak uzmu moji roditelji. Nisam mogla ni sanjati da će moja priča ikad biti objavljena. U prvi trenutak nisam mogla vjerovati da se “Vikend” našao u Večernjaku, uz tolika ugledna književna imena. Odmah sam kupila sve primjerke koji su tog časa bili na kiosku i ponosno sam ih poklanjala prijateljima. Kad sam doznala za nagradu, osjećala sam radost kao kad sam pobijedila na Danima hrvatskog filma. Zahvaljujem Večernjaku i ocjenjivačkom sudu u kojem sjede velika imena naše kulture i književnosti.
Za film “Rastanak” dobili ste rekordan broj nagrada, očekujete li slično i od ove priče?
– Nova sam u književnom svijetu pa ne znam da osim Večernjakove nagrade za priču u nas postoji i neka druga, pogotovo tako ugledna. Uspjeh “Rastanka” na brojnim međunarodnim festivalima, kao i Grand prix na Danima hrvatskog filma, teško je ponoviti i novim filmom, a pogotovo pričom. Čitanje i uživanje u priči zahtijeva samoću, a film se gleda u dvoranama, s publikom, te zato na svijetu postoji mnoštvo festivala i filmskih nagrada.
Žiri je vašu priču ocijenio dokumentarističkom. Hoćete li po njoj snimili film?
– Nadam se. Mnogo je više uspješnih igranih filmova nastalo po dobrim kratkim pričama nego po opsežnim romanima. Kratke priče imaju snažan koncentrat sadržaja, duha, smisla, čvrstu dramaturgiju, što je sjajan temelj za filmsku scenarističku razradu. Pisanje “Vikenda” bilo mi je užitak. Kao redateljica, ponekad zavidim piscima što im za stvaranje ne treba državni novac i deseci članova filmske ekipe. No ipak, redatelj je društveno biće pa mu je borba s novcem, ljudima, nepovoljnim okolnostima, meteorološkim nepogodama, zapravo adrenalin.
Vaš junak iz priče Ivo u bolnici željno iščekuje nečiju prometnu nesreću kako bi se domogao zdravih očiju. Je li moralno priželjkivati tuđu nesreću radi vlastitog boljitka?
– Naravno da nije. Međutim, moj junak nečiju nesreću ne iščekuje željno, već strpljivo, s nekom čudnom ravnodušnošću.
Ostatak intervjua možete pročitati u Večernjakovu prilogu Obzor.