Ideološki potomci kvislinga koji su prodali Dalmaciju htjeli bi biti narodni heroji, a zapravo su izdajnički šljam

Plodan splitski književnik i dugogodišnji novinar, publicist i kolumnist Ivica Ivanišević nedavno je u izdanju VBZ-a objavio drugi kriminalistički roman “Ulica Ferde Pomykala 17”. U svom literarnom opusu (za koji je prije sedam godina dobio i VBZ-ovu nagradu za najbolji neobjavljeni roman podijelivši 100.000 kuna sa Zadrankom Ladom Vukić) ima devet romana, knjigu eseja o stripu, knjigu drama, zbirku kratkih proza, Smojinu biografiju... Neke je knjige pisao u koautorstvu s Antom Tomićem, Renatom Baretićem i Marinom Vujčić. Pripadnik je znamenitih splitskih utorkaša, a kao novinar i urednik radio je u Nedjeljnoj Dalmaciji, Feral Tribuneu i Slobodnoj Dalmaciji, u kojoj i dalje piše kolumne i književne kritike. Rođen je u Splitu 1964. godine, a sociologiju je diplomirao na zagrebačkom Filozofskom fakultetu.

U dvije godine objavili ste dva krimića. Zašto ste se odlučili za različite glavne likove, kada se i domaći i strani autori kriminalističkih romana češće odlučuju za jedan lik koji onda provlače kroz čitave cikluse romana?

Moj izbor teško je nazvati promišljenom odlukom, prije će biti da se radilo o goloj inerciji, odnosno prepuštanju da me priča i njezini junaci nekamo odvedu. Da sam bio razborit i praktičan, ne bih u istoj knjizi predstavio policijskog inspektora i odmah ga umirovio, kao što se to dogodilo u romanu “Sutra je novi ručak”. Ostavio bih ga u službi, da se imam kome vratiti poželim li opet napisati krimić. No dok sam radio na toj knjizi, nisam razmišljao o svojoj karijeri – uostalom, to ni inače ne činim – nego su me zaokupljale sudbine mojih likova. A prinudno umirovljenje glavnoga junaka činilo mi se kao upravo neizbježan rasplet storije koju sam htio ispričati. Nisam imao pojma da će mi odmah po završetku toga libra sinuti ideja za novi, opet detektivski i opet splitski, pa sam morao izmaštati novoga, ovoga puta nešto mlađeg inspektora, boljega zdravlja i opće kondicije, bez bračnog brodoloma iza sebe, ali još uvijek dovoljno jadnog privatnog života. (Ne znam što bih radio sa sretnim junacima pa redovito biram likove kojima nije baš najudobnije u vlastitoj koži. Sreća je, naravno, lijepa, ali dosadna.) Ovoga drugog inspektora nisam do kraja knjige ni umirovio ni ubio pa mi ostaje na raspolaganju ako se poželim opet baviti krimićem. Uostalom, ustreba li, mogao bih se vratiti i svom prvom policajcu. Ne bi bio ni prvi ni zadnji hrvatski penzić koji svoja oskudna primanja pokušava pokrpati dopunskim radom. Ipak, nisam siguran da će se to dogoditi. Sebe, naime, ne doživljavam kao pisca krimića, nego kao škrabalo opće prakse. Zanimaju me različite i neusporedive stvari, ne bih se rado ušančio u jednoj niši i odrekao prava da pišem kako mi prhne, u granicama nekog žanra i daleko izvan njih.

Koliko jedan pošteni krimić može podnijeti humora?

Koliko i djelo bilo kojeg drugog žanra, samo je važno imati na umu jednu ključnu činjenicu: kako se detektivske priče primarno i pišu i čitaju zbog, očito, raširene potrebe ljudi da se udubljuju u tajne ispred ili iza kojih stoje najveći, konačni predumišljaji, ljudski životi, odnosno smrti. Dokle god pisac uspijeva servisirati tu čitalačku potrebu, može raditi što hoće, rastuživati i nasmijavati ili, još bolje, poigravati se s cijelim prebogatim katalogom emocija.

Je li Split, o kojem ovih posljednjih godina pišu brojni književnici, postao jedan od, barem što se proze tiče, najopisivanijih hrvatskih gradova?

Vjerojatno jest, ali za takav rasplet grad Split ne snosi nikakvu krivnju niti ima, ne daj bože, bilo kakvu zaslugu. Naprosto, u njegovim katastarskim granicama u zadnjih je dvadesetak godina propisao dovoljan broj ljudi koji su tu rođeni i odrasli, i koji pišu o jedinome svijetu koji dubinski poznaju – Splitu. Ta kreativna živost još je vidljivija zato što se uglavnom radi o autorima koji su generacijski bliski i prijateljski povezani, k tome većinski dolaze iz novinarstva pa su, valjda, bučniji i upadljiviji od profesionalaca iz drugih branši. No, bez obzira na sve, nitko ne bi smio pasti u zamku pretjerivanja pa to diskretno komešanje pobrkati s postojanjem dinamične lokalne književne scene. Nje nema, a mogu vam s priličnim pouzdanjem zajamčiti da je do kraja moga života, čak i kad bih dosegnuo metuzalemsku dob, neće ni biti. Teško je govoriti o sceni u gradu u kojemu ne postoji nijedan zaista važan nakladnik (štoviše, nikada nije ni postojao), u kojem, doduše, postoji Mediteranski festival knjige, ali koji je, naravno, i u ideji i u izvedbi primarno zagrebački projekt, u kojemu poneki Splićanin ponekad biva angažiran uglavnom u promotivne svrhe, tek da bi kao akustički smokvin list svojim žovijalnim dijalektom dao događaju lokalnu boju. Nemojte me krivo shvatiti, ovo ne govorim kao frustrirani južnjak kojeg iritiraju velikoagramski kulturni imperijalisti i centralizacija. Split drugo ni ne zaslužuje kad sâm nije u stanju stvoriti društvenu klimu u kojoj će se netko poželjeti baviti poduzetništvom u kulturi. Splićani se vole hvaliti da su, zaslugom Marka Marulića, kolijevka hrvatske pismenosti, a žive kao onaj anonimni obućar iz poslovice “u postolara najgore postole”. Što je najgore, većinski su zadovoljni svojim životom u kojemu nema mjesta za književnost. U tom smislu Splićani nisu iznimka, nego prije tipični Hrvati.

A zašto Split inspirira pisce baš na pisanje krimića?

Krimići se mogu situirati gdje god poželite. Za okladu koju bi netko bio spreman izdašno sponzorirati, rado bih pokušao napisati detektivski roman čija će se radnja događati u istarskome Humu. Službeno, tamo živi trideset stanovnika. Brojka je, naravno, mala, ali apsolutno dovoljna jer pretpostavlja isto toliko osebujnih, sasvim iznimnih životnih priča i jednako toliko mogućnosti za nasilno umiranje. A kad Hum može postati pozornicom zločina, zamislite tek koje vam mogućnosti stoje na raspolaganju u gradu veličine Splita, u koji se ljeti sliju deseci tisuća turista sa svih strana svijeta, većina njih ujedinjena zajedničkom željom: da se u njemu pod svaku cijenu provedu kao nikada u životu. Te ljude treba nahraniti, napojiti, nekamo smjestiti i ispuniti im dugačak popis želja, među kojima je i lijep broj onih što se tiču namirenja potreba koje se legalnim putem ne mogu namiriti. Procvat turizma nije iz temelja promijenio lokalnu ekonomiju samo na onoj razini koju uredno evidentiraju porezne i druge vlasti, on je izmijenio i lice naše crne ekonomije. A gdje god su ulozi veći, ljudi su spremni pristati na veće rizike. Ako je Split iz dana u dan sve privlačniji kriminalcima, a jest, onda mora biti i piscima krimića. Usudio bih se reći kako pred jednima i drugima stoji blistava budućnost.

Je li žanr krimića, koji se kod nas još uvijek bori s predrasudama, ipak dobitna kombinacija za veću čitanost?

U inozemstvu možda, zapravo sigurno, ali kod nas apsolutno ne. O tome, uostalom, svjedoče i top liste prodaje, odnosno popisi najposuđivanijih naslova u knjižnicama. Neću reći da je naša publika ravnodušna prema domaćoj žanrovskoj književnosti, naravno da nije, ali svoje favorite očito bira rukovodeći se drukčijim kriterijima. Zato je moguće da jedan relativno hermetičan naslov tiražno obilato nadmaši neki kudikamo komunikativniji roman iz niše krimića.

Vi ste pisac, ali pišete i književne kritike. Ne krije li se tu potencijalni sukob interesa?

Ne krije, nego upadljivo strši, ili se barem meni tako čini. Taj problem pokušavam riješiti tako što o prozi domaćih autora pišem iznimno rijetko, kad me baš strašno zasvrbe prsti. Osim toga, ja sam kritičar s relativno ozbiljnim defektom. Mrzim pisati negativne kritike. Nije stvar u tome da sam čeljade nekonfliktne prirode, jer nisam. Uostalom, friga se tamo nekom važnom autoru iz Engleske ili Francuske, bukerovcu ili gonkurovcu, što o njegovu pisanju ima reći hrvatski novinar iz provincije. Stvar je naprosto u tome da ne želim gubiti vrijeme na slabe, čak ni na osrednje knjige, ako baš ne moram. A uglavnom ne moram, jer se u meni nakupilo dovoljno iskustva i sačuvalo ponešto zdrave pameti da već nakon deset-dvadeset stranica definitivno zaključim pije li neka knjiga vodu ili ne. Ne želim čitati groznih pet stotina kartica samo zato da bih ih onda mogao izmasakrirati na dvije i pol. To je jadna zadovoljština za izgubljenih nekoliko sati ili čak dana života, u slučajevima bezobrazno debelih knjiga. Konačno, mislim da smisao pisanja o librima u novinama nije dokazati kako se riječima znaš služiti kao sredstvom masovnog uništenja. Meni se čini da je kudikamo bolje ljude nagovarati na čitanje dobrih knjiga, nego ih iz tjedna u tjedna suočavati s činjenicom da postoji i očajna literatura. Naravno da postoji, ali ako je očajna, zašto na nju tratiti vrijeme?!

Bez obzira na koronu, kod nas se sve u šesnaest snimaju i filmovi i TV serije. Pripremate li vi neki novi scenarij?

Za razliku od knjiga koje se pišu prije svega zato da bi se odgovorilo “unutrašnjoj narudžbi”, dakle, iz osobne potrebe, da ne kažem velike nužde, scenariji nastaju drukčije. Njih treba naručiti netko tko je kadar vaš tekst koji je uvijek, čak i kad je najbolji, tek poluproizvod, pretočiti u filmsku, odnosno televizijsku sliku. U najgorem slučaju roman možete pisati i za ladicu. Čak i ako vas izignoriraju svi nakladnici, uvijek vam preostaje nada da će se jednom, možda, književni ukus promijeniti te da će vaš rukopis u drukčijim okolnostima izdavačima postati zanimljiv. Scenarij se ne može pisati za ladicu, jer on je zapravo veliko broširano ništa, malo više od gole mogućnosti i slutnje za čije ostvarenje treba uložiti puno tuđe volje i još više novca, također tuđeg. Sve to govorim samo zato da bih objasnio kako moji scenaristički izleti ne ovise o mojoj volji, nego o sretnim ili manje sretnim okolnostima. Nakon izlaska “Ulice Ferde Pomykala 17” napisao sam nekoliko epizoda sitcoma za slovenskog naručitelja koji je usluge nas ukupno četvorice pisaca galantno platio, da bi onda na neodređeno vrijeme zamrznuo produkciju projekta. Sve otada, kao i uvijek, stojim na raspolaganju za eventualnu suradnju, ali ništa, kao i uvijek, ne pripremam. Sve moje pripreme uvijek su i isključivo književne.

Već smo spomenuli doista brojne pisce koji žive u Splitu. A zašto su onda gotovo svi veći hrvatski nakladnici (osim časnih iznimaka) u Zagrebu?

Živimo u maloj zemlji, svakoga dana sve manjoj, a najmanja je, izgleda, u glavama svojih stanovnika koji misle da joj je dovoljan samo jedan ozbiljan grad. Na svim razinama društvenog života primjetna je ista “kultura odustajanja”, kao da su se svi pomirili sa sviješću o vlastitoj provincijalnosti i malešnosti, više se nitko ne usuđuje čak ni sanjati. S iznimkom Zagreba, svi naši gradovi bili su važniji, ozbiljniji i veći prije tridesetak godina nego što su danas. Sjetite se samo nekadašnjeg Siska, i to ne iz vremena prije potresa, nego prije predatorske tranzicije nečega u ništa, pa ga usporedite s ovim ubogim današnjim.

Kupuju li pisci knjige drugih pisaca ili ih posuđuju u knjižnicama?

Mogu govoriti samo u svoje ime. Malo, odnosno rijetko kupujem knjige svojih kolega, jer uživam u privilegiju da mi nakladnici šalju besplatne primjerke, a lijep broj autora su mi k tome i prijatelji pa me običavaju počastiti svojim novim naslovima.

Zašto Split nema sreće s gradonačelnicima? I je li možda vrijeme za gradonačelnicu?

A zašto Republika Hrvatska nema sreće s premijerima? Moramo se pomiriti s činjenicom da mi živimo prije svega u nesretnoj zemlji pa onda i u nesretnim gradovima. Splitski slučaj čak i nije posebno dramatičan. O. K., mi smo svojedobno doživjeli zastrašujuću civilizacijsku regresiju kad smo u fotelju gradonačelnika pripustili čovjeka koji je tamo dospio iz neke od Brešanovih grotesknih tragedija. Mislim, naravno, na Keruma. Ali treba reći nešto i u obranu Splićana: O. K., mi biramo grozne tipove, ali ih, u pravilu, ne častimo drugim mandatom. A Zagrebom je dvadeset godina drmao jedan ne manje brešanovski karakter. I nisu ga smijenili Zagrepčani, nego smrt. Govorimo li pak o eventualnoj gradonačelnici Splita, imam i konkretan prijedlog. Tamara Visković ima sve što treba: pamet, obrazovanje, integritet, upravljačko iskustvo... No sve to zajedno, pa još u paketu s mojom srdačnom preporukom, može je samo diskvalificirati u utrci za mjesto gradonačelnice.

Na čelu hrvatske Vlade već je šest godina Dalmatinac. Osjećate li vi to u Splitu i Dalmaciji?

Ne. Ali nije Plenković ni prvi ni zadnji “zemo” kojeg ne osjećamo. I Milanović je porijeklom s juga, i Sanader, a ni s njima se nismo usrećili. Problem je u tome što svi hrvatski političari, svejedno odakle dolaze, na Dalmaciju gledaju kao na bankomat koji je u funkciji tri mjeseca ili mrvicu dulje. Izvan toga razdoblja južne pokrajine ni najmanje ih ne zanimaju, jer je ovdje kod nas tada sve mrtvo. Mala i vela mista avetinjski su prazna, domaći svijet, dakle konobari i sobarice, odmaraju se od naporne sezone, niti se što događa niti je koga briga za nas.

Gdje se u današnje vrijeme okupljaju utorkaši, ako se još uvijek okupljaju?

Naša druženja traju već četvrt stoljeća. Nešto manje od dva desetljeća na istoj smo adresi, u konobi Hvaranin. Kad smo tamo prvi put došli, morali smo spojiti tri stola i stisnuti se kao sardine da bismo svi stali. U međuvremenu smo imali podosta gubitaka u ljudstvu. Mi smo tipični Hrvati, naime, odumiremo. Kad se tome pribroje obveze koje znaju iskrsnuti, slavne utorkaške soareje ponekad znaju sličiti romantičnim večerama u dvoje, troje, četvero... Ali ne damo se.

Kratko ste vrijeme bili član festivalskog Vijeća Splitskog ljeta pa ste dali ostavku. Znači li to da niste za kolektivni rad, iako ste nekoliko knjiga napisali u duetima?

Uh, to je bilo prije Krista, još u vrijeme kad je ministrica kulture bila Andrea Zlatar. Povukao sam se kad je postalo jasno da Ministarstvo želi odijeliti funkcije intendanta splitskog HNK i prvog čovjeka Splitskog ljeta, i to samo zato da bi se nekoga zbrinulo. Članove Vijeća o tome nitko nije ni obavijestio, a kamoli tek da je zatražio naše mišljenje, pa sam odbio sudjelovati u toj predstavi, u kojoj nisam bio tretiran čak ni kao epizodist, nego kao komad, i to sitniji, scenskog dekora. A što se tiče sklonosti ili nesklonosti prema kolektivnom radu, već tridesetak godina živim od novinarstva, i to u različitim statusima, bio sam urednik koječega i autor. Ne mogu ni zamisliti zanimanje koje je izloženije nuždi suradnje s drugim ljudima od novinarskog. Što se tiče književnih kooperacija, volim reći da sam najpromiskuitetniji suvremeni hrvatski autor. Pisanje je samotnjački posao i lijepo je, s vremena na vrijeme, izaći iz samonametnutog lockdowna pa zajedno s nekim tko ti je poetički blizak pokušati nešto zajedno napraviti. U svakoj sam takvoj avanturi uživao i nadam se da ću opet. Svakome bih preporučio to iskustvo.

Lani su dosta medijske bure izazvali kriteriji za tzv. stimulacije piscima. Je li to bila bura u čaši vode?

Prije lebićada u naprstku. I sâm sam se dao uvući u tu besplodnu raspravu, ali na vrijeme sam se povukao i ne pada mi na pamet iznova se uključivati. Ne želim sudjelovati u debati u kojoj jedna strana – k tome brojnija ili barem glasnija, odnosno utjecajnija – čvrsto vjeruje kako se talenti mogu kvantificirati i, još gore, kako bi se svatko od nas trebao laktariti za državne milodare dokazujući da je bolji od svojih kolega. Hvala na ponudi, ali ne bih. Radije biram ostati nestimuliran, ali sa sačuvanim dostojanstvom.

Treba li hrvatskim piscima sindikat ili su im dovoljne tri udruge koje imaju nacionalnu težinu?

Hrvatskim piscima, kao ni Hrvatima općenito, ništa ne može pomoći. Zezam se, naravno, iako ne puno. Moram priznati da sam odustao čak i od razmišljanja o tome kako popraviti materijalni položaj našega ceha. Pisanje je divno dok traje, sve ono što počinje nakon što ste natipkali zadnju rečenicu neke knjige ili je gnjavaža ili poniženje. Godine su me naučile jednu lekciju: glupo je razbijati glavu stvarima na koje ne možeš utjecati. A nije naodmet podsjetiti i na činjenicu koju moji kolege često zaboravljaju ili ignoriranju. Naime, njih, dakle, nas, strašno nervira činjenica što ne možemo biti književni profesionalci s punim radnim vremenom. Ali to samo rijetki autori mogu biti čak i u kulturama, odnosno jezicima koji su desetak puta veći od našega. U velikoj zemlji golemog kulturnog utjecaja kao što je Francuska samo pedesetak ljudi izdržava se isključivo od svoga književnog rada. Svi ostali životare kao da su, božemiprosti, Hrvati: ujutro pišu u novinama, rade na fakultetima ili u nekim drugim ustanovama, odnosno tvrtkama, a poslijepodne se prepuštaju književnom radu. Naprosto nam je tako pao grah. Manje-više svuda u svijetu na pisce se gleda kao na zanesene entuzijaste, to je valjda jedino umjetničko zvanje kojim se pretežno bave neprofesionalci, da ne kažem baš amateri.

Ovih dana opet se u medijima naveliko spominje Udba, baš kao i pozdrav “za dom spremni”, valjda kao priprema za svibanjske komemoracije svih mogućih profila. Hoćemo li ikada raskrstiti s tim temama ili ćemo ih i dalje podgrijavati kao sarmu?

Odgovorit ću vam iz svoje zavičajne perspektive: sve se svodi na pitanje je li Split 26. listopada 1944. godine oslobođen ili okupiran. Da nije oslobođen, vi biste danas razgovarali sa mnom kao s talijanskim piscem slavenskog porijekla. Možda to i ne bi bilo tako loše, barem za mene, ali što ću kad sam slab na vlastite djedove koji su Dalmaciju vratili Hrvatskoj. Govorimo li, dakle, o povijesnoj sarmi, prvi ću inzistirati na njezinu podgrijavanju dokle god kvislinzi koji su prodali moj zavičaj, odnosno njihovi ideološki potomci, traže da im se prizna status nacionalnih heroja, umjesto da se pomire s činjenicom da su običan izdajnički šljam.