Igor Mirković možda nije poznati hrvatski redatelj poput Matanića ili Grlića, ali je svakako jedno od nezaobilaznih lica pod našim malim filmskim nebom. Umjetničkog direktora Motovun Film Festivala, koji danas na „brdu filmova“ otvara Let 3, mnogi su zapamtili kao najmlađeg voditelja HRT-ova Dnevnika te urednika i voditelja više zapaženih televizijskih emisija. Danas je redatelj, scenarist, jedan od urednika Televizije Student i aktivist koji se trudi potaknuti studente novinarstva na izražavanje vlastitih ideja.
Iza Igora Mirkovića su knjiga i film “Sretno dijete”, “Noćni brodovi”, “Balavica” i brojni drugi. U zadnjim satima pripreme devetnaestog po redu festivala pronašao je vremena za razgovor o stanju u hrvatskom filmu, ali i o tome što nas čeka idućih pet dana u Motovunu.
Što ovog tjedna možemo vidjeti na “brdu filmova” u Motovunu?
– Imamo pobjednika Cannesa i pobjednika Pule, imamo svjetsku premijeru dokumentarca o domoljubnim pjesmama devedesetih, Angieszku Holland i Bogdana Žižića koji primaju počasne nagrade, uz njih oko osamdeset gostiju sa svih strana Europe i svijeta, imamo Let 3 na početku i Laibach na kraju… a ako tražimo nešto što nikada prije nismo izveli – imat ćemo koncertnu projekciju suvremenog nijemog filma Tuvalu, za koji su Mr. Lee i IvaneSky (Damir Martinović Mrle i Ivanka Mazurkijević) skladali posebnu muziku, izvode je uživo s bandom, uz obilatu pomoć publike. Imamo, dakle, svega i svačega.
Motovun je jedan od 64 filmska festivala koji se godišnje održe u Hrvatskoj. Što oni zapravo znače za ljubitelje sedme umjetnosti?
– Multipleksi su postali fast food, serviraju gomilu prenabrijanih filmova kojima se već sutra imena ne sjećaš, a festivali su restorani: ako želite konzumirati nešto dobro skuhano, zdravo za mozak, morate na festival ili u art kino. To je dobrim dijelom svjetski trend, festivali su neka dodana vrijednost filmskom programu, ako dođete u Motovun, dobit ćete čudesni ambijent i dobro društvo, upoznat ćete zanimljive ljude i doznati stvari koje niste znali – dakle, puno više nego ako doma gledate seriju na računalu. No, razlog zašto mi to radimo, ili barem ja, jest da publika očuva zanimanje za filmove koji su malo više od praznoglave zabave.
MFF je uvijek bio zanimljiv političarima. Iako su umjetnici često kritičari vlasti, smatrate li da politika ipak previše pokušava držati konce kulture u svojim rukama?
– Kad je padala željezna zavjesa, mislio sam da se sve to događa zato što ljudi žele slobodu misli i kraj cenzure. Danas uviđam da se u četvrt stoljeća još uvijek nismo navikli na tu slobodu. Pa imate raznorazne udruge i galamdžije koji pokušavaju nametnuti ideju da bi umjetnike trebalo čvrstom rukom dovesti u red, jer je zavladala nedisciplina i svatko priča što hoće. Vlast trenutno, koliko vidim, pokušava napraviti neke ustupke tim autoritarnim tendencijama. Pa se ja sada pitam – zašto smo, zaboga, rušili Željeznu zavjesu, ako bez nje ne znamo živjeti?
U priču o HAVC-u bili ste aktivno uključeni. Što je sada s tom temom i u kojem će se smjeru, po vašem mišljenju, ona dalje razvijati?
– Ima onaj sjajni i poučni češki film “Gori, moja gospođice” Miloša Formana – u kojem su vatrogasci spremali zabavu, skupili poklone za tombolu i onda, čim su nakratko ostali bez svjetla u dvorani – utvrdilo se da su u mraku svi pokloni pokradeni. E, to vam je ta priča o HAVC-u. Dok se galamilo o kriminalu i nedomoljublju u HAVC-u, HRT je pod ugašenim svjetlima oplindran na najkokošarskiji način. Gledajte, recimo, Vinka Grubišića, koji je bio najglasniji u prozivanju, a istodobno je od HRT-a jamio 9,6 milijuna kuna, za projekt koji nije prošao ni na kakvom natječaju. I nije jedni. Evo, to vam je bit priče o HAVC-u: dok famozna revizija zapravo pokazuje da se u tom prokazanom HAVC-u sve projekte vrednovalo kroz natječaje, istodobno se pod ugašenim svjetlima ižmikao HRT.
Navodno sa snimanjem kreće i treća sezona “Crno-bijelog svijeta”. Hoćete li sudjelovati i u njoj?
– Da, napisao sam četiri epizode za novu sezonu, bio je to gušt od posla, ali time moja uloga prestaje. Po svemu što znam, snimanje kreće u rujnu.
Pripremate li možda neki novi film u vlastitoj režiji? Možete li nam otkriti o čemu se u njemu radi?
– Spremam film koji se zove “Bischofshofen”, govori o odnosu dvoje ljudi koji se uspostavlja posredstvom seks-chata. Oni se nikada nisu vidjeli, jedan živi u Hrvatskoj, drugi u Austriji, jedan prema drugome nastupaju s lažnim identitetima, ali ipak uspostavljaju slojeviti odnos. To je film koji govori o svim onim milijunima ljudi koji chataju s neznancima. Kako je riječ o priči koja se događa u dvije zemlje, traži malo opsežnije pripreme, ali se svi nadamo da snimamo sljedeće godine.
Za kraj – kakva je, po vašem mišljenju, budućnost filma i filmskih festivala u Hrvatskoj? Je li za poboljšanje potrebna promjena žanrova, promjena ljudi, ili pak promjena stava publike prema hrvatskom filmu, koji je, na žalost, u najvećoj mjeri ocijenjen kao dosadan?
– Da Hrvati kao ludi čitaju knjige i prate likovnu umjetnost, ja bih se složio – da, filmovi su nam dosadni, ljudi su žedni kulture, ali filmovi, eto, jednostavno nisu dovoljno dobri. No, mi svi znamo da to nije tako, nego su ljudi upali u bezvoljnost, ništa ih baš puno ne zanima. A budućnost našeg filma je blistava. Pogledajte samo nove imena: Hana Jušić, Jure Pavlović, Igor Bezinović, Nevio Marasović, Miroslav Sikavica koji razvaljuju festivale, puno njih koji dolaze - nikada Hrvatska nije imala ovakve talente. No, tu postoji jedan mali „ali“. Oni se moraju početi boriti za svoju kinematografiju, njihov se glas uglavnom ne čuje. Ako se hitno ne probude, ostat će to samo jedna sjajna, ali nažalost propuštena prilika.