Ima li ikoga tko još nije čuo ova četiri kultna novovalna albuma?

Press objava Croatia Recordsa u povodu izdavanja četiri ključna albuma iz doba jugoslavenskog novog vala glasi: “Poslušajte remasterirane albume Šarla akrobate, Električnog orgazma i Haustora te Paket aranžman”. No zapravo su, po strategiji Malcolma McLarena i britanskih punkerskih “etiketa”, u najavu mogli staviti i atraktivnije pitanje: “Ima li ikoga tko još nije čuo ove albume?”

Vjerojatno ima, mada se radi o nekima od ključnih radova tadašnje scene, zornih primjera kako se kod nas art-rock priključio novom valu i nihilizam punka zamijenio slojevitijim porukama, kako sadržajnim tako i žanrovskim. Dakako, i prije ovih albuma vidjelo se “kako je počeo novi val na mom otoku”, jer su i Prljavo kazalište i Pankrti debitantske albume objavili 1979. i početkom 1980., a krajem 1980. izlaze i nastupni albumi Azre i Filma. Upravo je brojnost izvanserijskih zgoditaka osigurala utjecaj i ovoliku vremensku prisutnost novog vala skroz do naših dana.

Skupa s nedavnim vinilnim reizdanjima Parafa “A dan je tako lijepo počeo” i “Dolgcajta” ljubljanskih Pankrta, i na ova četiri primjera nastupnih albuma Haustora, Šarla akrobate, Električnog orgazma i “Paket aranžmana” s Idolima, Orgazmom i Šarlom, raspoznaje se nevjerojatna konkurencija koja je vladala na prijelazu sedamdesetih u osamdesete godine prošlog stoljeća. Uostalom, Vivien Goldman iz britanskih magazina Melody Maker i New Musical Express dolazila je u Zagreb i Beograd i pisala izvještaje o domaćoj novovalnoj sceni, usporedivoj s onom u svijetu. Darko Glavan u knjizi “Punk”, s podnaslovom i potpitanjem “potpuno uvredljivo negiranje klasike?” – koje je preuzeo iz koncertne najave Buldožera – ispravno je zaključio za svjetsku scenu ono što se moglo primijeniti i na domaću; “Bez dolaska punka i novog vala rock bi u sedamdesetim godinama prestao postojati”. Vidjelo se to i kod nas po brzini kojom su novi protagonisti utjecali na srednju struju popularne glazbe, od Bijelog dugmeta do drugih, jer su u toj novovalnoj sezoni i mnogi starosjedioci, kao i oni na svjetskoj sceni, modernizirali vlastiti izraz i krenuli putem novih transformacija koje su na scenu donijeli punk i novi val. Nikad prije ni poslije nije se osjetio toliki utjecaj “alternative” na srednju struju, što ponešto govori i o kvaliteti novovalnih imena.

Zanimljivo je da je diskografska kuća Suzy tada uzela primat Jugotonu u objavljivanju punk-imena. Prvi singl Prljavog kazališta “Televizori” 1978. jest objavio Jugoton, ali je već idući “Moj je otac bio u ratu” i prvi album Kazališta 1979. preuzeo Suzy, koji je objavio i domaće izdanje nastupnog albuma The Clash, dok Jugoton nije objavio prvi album Sex Pistolsa, iako je bio kod njihova licencnog partnera, britanske kuće EMI. No kad se Jugoton 1980. “primio” novog vala s urednikom Sinišom Škaricom, rezultati su bili vidljivi.

Sve troje, Haustor, Električni orgazam i Šarlo akrobata, svirali su 1981. u dvije večeri s Gang of Four i Classix Nouveaux u Domu sportova na Zagrebačkom bijenalu, jednom od najvažnijih koncerata ikada održanih kod nas. Debitantski album Orgazma bio je mračna post-punk, art-rock franšiza sasvim različita od poziva na ples koji su vladali na sceni. Haustor je nakon brojnih klupskih nastupa od 1979. i Poletovih skupnih koncerata u Domu sportova snimio najpopističniji album od ovih sada ponovno objavljenih, a Rundekova sklonost pantomimi, maskama na licu i dramaturgiji radijskog redatelja od početka ga je predstavila kao figuru koja je povezivala zvuk i sliku, da bi, skupa s doprinosima benda i Srđana Sachera, nastupima u Kulušiću 1982. Haustor priredio neke od najboljih koncerata koje se tada moglo vidjeti.

Šarla akrobatu sam, kao i Lačni Franz imao priliku vidjeti na njihovu prvom zagrebačkom nastupu u Lapidariju 1981. kao već potpuno formiran bend, a album “Bistriji ili tuplji čovek biva kad…” samo je potvrdio nevjerojatne mogućnosti Milana Mladenovića, Koje i VD-a, trija koji je do danas ostao nenadmašan, a njihov se album često nalazi na vrhu kritičarskih popisa najboljih svih vremena, kao i remek-djelo Idola “Odbrana i poslednji dani”. Završno pitanje ostaje samo jedno, a ono nije je li tadašnji jugoslavenski novi val u rock-glazbi bio dobar – i manje upućenima jasno je da je bio sjajan – nego zašto se idućim razdobljima rock-scene, od kraja osamdesetih, preko Fiju-briju generacije i na dalje, ne daje pažnja kakva se često “lijepi” novom valu, pa i u prigodničarskim emisijama poput serije “Crno-bijeli svijet”? Odgovor vjerojatno leži u činjenici da veći protok vremena pridonosi nostalgičarskim naslagama, ali kad ogolimo priču i poslušamo dokazne materijale poput ova četiri albuma, jasno je da su punk i novi val iza sebe ostavili čvrste dokaze o špici kreativnosti. No novi val trajao je kratko, već 1983. situacija se potpuno promijenila, a osim časnih izuzetaka, među kojima su i Darko Rundek i Električni orgazam, većina protagonista okrenula se sasvim drukčijem zvuku, estradi, počela snimati nebitnu glazbu ili prestala raditi. Stoga bi uskoro bilo potrebno da i neke kasnije dionice i pokreti domaće rock-scene dobiju sličan tretman kao visokomitologizirani novi val, tim prije jer su njihovi protagonisti i danas ne samo aktivni nego ključni dio scene.

Najave

Nakon dvije tribine krajem prošle godine na kojima je Aleksandar Zograf razgovarao s Robertom Crumbom, kultnim američkim underground stripašem, i Slobodanom Tišmom, novosadskim književnikom i članom bendova Luna i La Strada, ovaj put Zograf će razgovarati s još jednom jako zanimljivom osobom – Peđom Vraneševićem.

Razgovor Peđe Vraneševića i Aleksandra Zografa održat će se online na Facebook-stranici Močvare. Peđa je jedan od osnivača grupe Laboratorija zvuka, koja je krajem sedamdesetih i tijekom osamdesetih inovativno kombinirala novovalni pop-zvuk s elementima cirkusa. Međutim, Peđa Vranešević počeo se baviti rock-muzikom već šezdesetih u beogradskoj grupi Best Nothing, da bi – nakon povratka u rodni Novi Sad – s bratom Mladenom osnovao grupu Med, koja je postojala od 1969. do 1973. U vrlo uzbudljivom periodu, krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih, Vranešević je aktivan i na sceni konceptualne umjetnosti, a 1972. surađuje s redateljem Želimirom Žilnikom na nikad završenom i zabranjenom filmu “Sloboda ili strip”. Dvojac Vranešević – Žilnik surađivao je i na rock-operi “Fabrike radnicima/Crna metalurgija”, koja je bila previše provokativna da bi bila izvedena 1971. i koja je imala samo jednu pretpremijeru u tvornici Goša u Smederevskoj Palanci, 13 godina kasnije. Peđa Vranešević adaptirao je 2010. materijal iz “Fabrike radnicima” u slet-operu “Nema zemlja” izvedenu u Beogradu i Novom Sadu. Šarena i eklektična karijera ovog autora, koji i danas snima, bogata je i zahvaljujući višegodišnjem radu na kazališnoj i muzici za TV emisije, kao i za brojne filmove, od kojih se neki danas ubrajaju u klasike (“Splav Meduze”, “Oktoberfest”, “Još ovaj put”, “Pun mesec nad Beogradom”, “Original falsifikata”, “Kraj rata”). Saša Rakezić, alias Aleksandar Zograf, je strip-autor iz Pančeva. Zograf je od ranih devedesetih aktivan na međunarodnoj sceni, a kolekcije njegovih radova objavljene su u Italiji, Francuskoj, Japanu, Portugalu, Austriji, Mađarskoj i drugdje.

Albumi

Foto: Dallas Records

Prvi album “Apaši” šibenskog benda BluVinil mogao bi popuniti pretinac radiofonične domaće pop-glazbe koja nije u sukobu s ukusom i inteligencijom. BluVinil ponajprije je zanimljiv zbog pjesmama Mateja Nakića, sposobnog kantautora čije pjesme i zanimljiva boja glasa daju najveći gas i zalet. Nakić nije tinejdžer, a to se čuje u promišljenom materijalu vjerojatno skupljanom godinama. Glavni autor očito ima što za reći, a bend to zna odsvirati i postići radijsku prijemčivost čiji srednjostrujaški potencijal iz Dalmacije nije imao nitko nakon pojave makarskih Rezervi. No BluVinil nije rokerski proizvod, jer su i svirka i izričaj podređeni prije svega pjesmama čiji refreni i instrumentalizacija, predvođeni Nakićevim glasom, donose zanimljive priče, storytelling postupak kakvog nema previše na domaćem terenu.

Uvodna “Apaši” i “Komarac” potencijalni su hitovi, usprkos povremeno nezgrapnim tekstovima, ali i kao takvi uspijevaju reći važne stvari o “djeci iz druge klase” i nekim dnevnim paranojama koje su Nakiću očito inspiracija. Uvod u “Modernu” kombinacija je elektronike koja se potom pretapa u čisti melodični pop na tragu osamdesetih, u kojem istaknute gitare i povremeni klaviri daju sasvim dovoljno sviračkih varijacija da devet pjesama u 34 minute trajanja “Apaša” pokažu pažljivo skockane aranžmane. Još jedan bitan detalj produkcija je iskusnog Antonina Šimića iz Greenwood studija pa je album sretan spoj primjerene produkcije, solidnog materijala i pokušaja da se sunčana emocionalnost Dalmacije, okvirno, smjesti negdje između talijanskih utjecaja u baladama, poput “Ova pjesma”, Obična ljubav” ili uvoda u “21 gram”, i suvremenog britanskog popa u bržim pjesmama. Možda bi se sve to moglo nazvati “melodramatični barokni pop”, poput pjesme “Sigurna u nas”, koja bi mogla proći i kod Gibonnija, ili klasične balade “Julija”, čiji bi refren i kod Opće opasnosti ili Bajage donio dividende i emitiranja, mada se kod BluVinila radi o daleko suptilnijem pristupu. No ova imena spominjem prije svega da se naglasi kako se radi o materijalu usporedivom s najpopularnijim veteranima, ali Nakićev uvjerljiv vokal govori da je riječ o čovjeku koji ima svoje priče, svoj “drive” po kojem je prepoznatljiv i nije “blank”, isprazan poput prevelike količine domaće pop-glazbe.