Koreografkinja i plesačica Larisa Lipovac Navojec i običnim danima ima zbijen raspored, a dan uoči otvorenja poznatog zagrebačkog festivala plesa i izvedbenih umjetnosti Platforma HR, u punom je pogonu od rane zore. Umjetnica se ne žali na tempo, a ako je suditi po tome kako izgleda i zrači, sve joj je u životu potaman. Osnivačicu i organizatoricu Platforme HR Zagrepčani će vidjeti večeras na prvoj predstavi i otvorenju ovogodišnjeg festivala u Muzeju suvremene umjetnosti.
Ove godine slavite 25 godina rada i 20. rođendan plesnog festivala Platforma HR, što vam je od te dvije stvari važnije?
Uh, malo se iznenadim kad čujem te dvije velike brojke... Ali, rano sam počela, pa sam puno toga i stigla. Možda mi je čak u prvom planu festival, jer je postao šira priča od moje osobne, otvorio je mogućnosti kompletnoj plesnoj sceni da realizira svoje umjetničke radove. Upravo takvi projekti, koji imaju neku širu dimenziju od moje vlastite, osobne, me i pokreću. A nema ljepšeg priznanja od komentara i reakcija kolega, koji to prepoznaju i pohvale. Svaka godina i svaki novi festival za mene je i neka nova kvačica, potvrda da radim nešto vrijedno što egzistira i ostaje kao svojevrsno plesno nasljedstvo na našoj plesnoj sceni. To više što su uvjeti za našu plesnu scenu daleko od idealnih. Sretna sam što dajem doprinos promjeni na bolje i nije mi žao angažmana. Smatram da će tako i meni kao umjetniku biti bolje. Možeš biti genijalan, ali ako stvari nisu posložene kako treba, onda se i tvoj rad manje vidi.
Što će Zagrepčani i drugi gosti imati prilike vidjeti na ovogodišnjem festivalu suvremenog plesa Platforma HR?
Festival se svih ovih godina mijenjao, svaki put donosio nešto novo. Počeo je kao jednodnevna manifestacija, a narastao gotovo do jednomjesečnih događanja. Ovogodišnji u sebi ima četiri mala festivala, fokusira se na kolektivnost i suradnju, a u prvom planu je raznovrsnost naše plesne scene. Nastupit će 200 umjetnika, očekujemo do 1.500 posjetitelja, koji će na više lokacija u gradu uživati u plesnim solo točkama, grupnim nastupima, interaktivnim predstavama... Predstave će se održavati i u teatru ITD, na Akademiji dramskih umjetnosti, u klubu Vinil, u hali 5 Tehničkog muzeja i u našem plesnom centru Tala, a neke su fuzija predstava različitih formata budući da dosta razmjenjujemo svoje plesne prakse. Naša plesna scena je, naime, dosta homogena. Bez toga ne bi ni opstala, jer dugoročna, strateška podrška, nažalost, kontinuirano izostaje. Na osnovi konkretnih projekta dobivamo potpore grada, države, ali radi se od malim iznosima.
Dobitnica ste brojnih nagrada, među njima i Nagrade hrvatskog glumišta, a u kulturnom životu prisutni ste i kao plesačica i kao koreografkinja, predajete na Akademiji dramskih umjetnosti, a vodite i plesni centar. Koliko je zaslužan mamin gen, koja također ima veze s plesom?
Ha, ha. Da, i moja mama vodi plesnu školu i dijelom su očito u cijeloj priči i mamini geni.
Plesu su prethodili međunarodni uspjesi u gimnastici za koju treba puno samokontrole i samodiscipline, jesu li to vaša glavna obilježja i privatno?
Da, plesu je prethodila četrnaestogodišnja sportska karijera, jedan sasvim drugi svijet u kojem mi ples nije bio ni na kraj pameti. Trenirala sam 14 godina, bila sam višestruka prvakinja Hrvatske, nastupala sam i za reprezentaciju Jugoslavije, bila na svim europskim i svjetskim natjecanjima, ušla sam u enciklopediju sporta kao prva sportašica koja je predstavljala Hrvatsku na svjetskom prvenstvu... Ali, na vrhuncu karijere, poželjela sam zaokret, neki novi način izražavanja i mislim da nisam pogriješila. Gimnastika je odličan temelj da se uplovi u plesne vode, a samodisciplina i samokontrola su jako dobrodošle osobine. Itekako mi, uz sve dnevne obaveze, dobro dođu i privatno. Iako, puno mi vrijedi i što sam dobar organizator. Izvođač sam, koreograf, plesni pedagog, organizator, producent, direktor, predavač, mama...
Izabrali ste i cjeloživotno učenje, usavršavali ste se i u inozemstvu, ovladali raznim stilovima, što najradije plešete?
Usavršavanje mi je važno iz dva razloga. Uvijek težim biti bolja, ali kad ste na sceni i u ovom poslu, puno se dajete, to je veliko trošenje energije i povremeno mi je potrebna injekcija novih znanja i kreativnosti. A ples za dušu mi je kad ostanem sama u dvorani, bez pritiska javnosti i publike, i kad se jednostavno prepustim nekom svom vokabularu pokreta proizašlom iz tehnika i elemenata koje znam, sportske prošlosti, emocije i općenito svih životnih iskustava. To je zapravo miks svega što poznajemo pod pojmom suvremeni ples...
Daleko ste od toga da objesite plesne papučice?
Imam sreću da sam fit bez nekih ozbiljnijih ozljeda. Ali, nemam baš plan plesati do 95 poput profesora kojeg sam imala za edukacije u New Yorku, ha ha. Prepuštam tijelu da diktira i samo kaže koliko želi plesati.
Hrvati nisu poput Kubanaca ili Brazilaca koji će zaplesati i na ulici, kod nas više nema ni plesnjaka... Koliko je uopće ples, i kao umjetnost i kao razbibriga, kod nas popularan i priznat?
Možda nismo kao Kubanci, ali moje iskustvo, a dosta radim i s amaterima, kazuje da nismo nacija bez talenta i volje za ples. Ne sjećam se da nekog nisam uspjela pokrenuti i nagovoriti da proba. A tko proba, na kraju i propleše. Važno je samo doći u doticaj sa svijetom plesa. Ples je u svima nama, potreba za kretanjem javlja se, uostalom, prije nego za govorom.
Danas su moderne terapijske radionice plesom, vjerujete li da ples može ‘liječiti’?
Da, i te kako ples može biti ljekovit. Takve radionice imamo i mi u našem plesnom centru, vodi ih moja kolegica i naša umjetnička direktorica Tamara Curić. Radi se o tome da se kroz ples dosegne svojevrsna stabilnost, točnije balans psihičkog i fizičkog. To je pomalo nalik jogi, samo što je dinamičnije, a uz pokret nudi i ritam, glazbu, pa čak i glas. Ljudi su često u grču, nekako stisnuti, a plesom se taj grč oslobađa, pomaže ljudima da se izraze i svojim tijelom. I to neovisno je li ono vitko, punačko, malo ili veliko. Potrebno je prvo osvijestiti tijelo, tada se čovjek počinje i bolje osjećati, a onda slijedi i otpuštanje grčeva, napetosti, srama... U plesu se praktički svi mogu pronaći, neovisno o kondiciji, spolu ili godinama. U našem centru trenutačno imamo polaznike od tri do pedeset i više godina. Iako, imali smo i starijih polaznika. Jedan je gospodin redovito dolazio plesati step i s osamdeset godina.
Mnogi se danas iseljavaju iz Hrvatske, a vi ste živjeli u New Yorku i Berlinu i vratili se. Niste bili u iskušenju ostati tamo?
Shvatila sam da ima smisla živjeti vani kad imate određeni cilj, namjeru, plan. Nikad me nije privlačilo inozemstvo samo po sebi, iz čista mira. Osim toga, ja imam neki aktivistički duh i činilo mi se da radi stvari koje mi se ne sviđaju treba ostati, pokušati ih mijenjati, a ne otići. Naravno, volim ja upoznavati druge zemlje i kulture. Ali, tu potrebu mi je ispunio posao. Jako puno putujem. Samo s jednom od predstava Male scene tri i pol godine bila sam na turneji sa 185 izvedbi na pozornicama od Japana, Nizozemske do Australije.
Kako vidite hrvatsku svakodnevicu i pratite li politiku?
Pozorno pratim politička zbivanja. Ne mogu si ni kao umjetnik dopustiti da nisam u toku. Kako raditi angažirane predstave ako ne znaš što se oko tebe događa? To jednostavno nema smisla. Zanima me sve što se događa i kao građanku. Situacija u društvu nije bajna, ali defenzivna rečenica: A, što se može... se svejedno prečesto čuje. Ja ne volim kukati, radije zasučem rukave i pokušam nešto napraviti. Mislim, kad smo već tu gdje smo, od letargije i prepuštanja nema koristi ni pomaka. Sretna sam da tako razmišljaju i ljudi koji me okružuju. Jer, uvijek se nešto može poduzeti i napraviti. Uostalom, ni vani nije sve savršeno, daleko od toga...
Izići ćete onda i na skore izbore za europski parlament?
Naravno. Ne propuštam ni jedne izbore, to je naša dužnost i možda bi nam bilo bolje da se više ljudi odaziva. O političarima nemam baš lijepo mišljenje, svi kad uđu u politiku kao da počnu nalikovati jedni drugima. Bez obzira kojoj opciji pripadaju, govore iste floskule, izgovoraju slične poruke, daju slična instant-obećanja... Nema nikakvog slijeda, niti toka... Ne znam je li to zato što u politiku ulazi isti tip ljudi ili to politika od njih napravi, ali u jednoj sam fazi razmišljala da se i sama politički angažiram. Stalno mislim, pa mora se i na našem političkom nebu pojaviti netko drugačiji, sa širim pogledom i osjećajem za opće dobro. U toliko područja imamo vrhunske ljude, tako da mi stvarno nije jasno kako nitko od njih ne zaluta u politiku.
Kako u brojne obveze uklapate samohrano roditeljstvo?
Od sretnica sam koje imaju imaju baka servis. I to dvostruki, pomažu mi moja i Goranova mama, a u vrijeme najintenzivnijih turneja, kad je Grgur bio mali, imala sam bejbisitericu. Sad je on devetogodišnjak i puno je lakše.
Prijateljski način na koji ste se Goran Navojec i vi razveli zaslužuje poštovanje, jeste li i sada u dobrim odnosima?
Mogu ljudi misliti da glumimo, ali od srca vam kažem da, kao što naš razvod nije bio stresan, ni sve kasnije nije bilo problema. Oboje smo svjesni da je Grgur prioritet i o svemu se dogovaramo. I to na dnevnoj bazi.
Znam da ne volite previše o privatnom životu, ali moram pitati i za ljubavni status...
U sretnoj sam vezi, odlično se dopunjavamo. Ljudi ga uglavnom znaju kao DJ-ja, ali on je i grafički dizajner, a radi i na glazbi za moje interaktivne predstave. Uglavnom, sve štima.
Nisu podobni.