Nakon premijere “Otoka ljubavi” u režiji Jasmile Žbanić, na filmskom festivalu u Locarnu uspješnu su premijeru imale i “Cure” redateljice Andree Štake, koja je s debitantskim filmom “Gospođica” 2006. godine na istom festivalu osvojila čak četiri nagrade, uključujući Zlatnog leoparda za najbolji film. Njen novi film “Cure” mješavina je intimne drame o odrastanju u ratnom Dubrovniku i psihološkog trilera s primjesama natprirodnog. Glavne glumice mlade su debitantice Sylvie Marinković i Lucija Radulović, kojima je u vrijeme snimanja bilo samo 14 godina. Njihovi likovi upoznaju se nakon što se Linda (S. Marinković) s ocem (Leon Lučev) iz Švicarske doseli u Dubrovnik, gdje se brzo zbližava s Etom (L. Radulović), koju u svađi gurne s litice, nakon čega polako počinje preuzimati pokojničinu ulogu u njenoj obitelji pa i u odnosu s mnogo starijim Ivom (Franjo Dijak).
S Andreom Štakom o “Curama” smo razgovarali u Locarnu.
Imate vrlo uspješnu međunarodnu karijeru, no ovo vam je prvi film snimljen u Hrvatskoj, uz podršku Hrvatskog audiovizualnog centra. Kako to?
Koprodukcije se danas uglavnom rade iz financijskih razloga, ali u slučaju mojeg filma, Hrvatska i Švicarska su se prirodno spojile, jer scenarij je baziran na priči koja povezuje te moje dvije domovine. Sanja Ravlić i Hrvoje Hribar iz HAVC-a vrlo su rano pokazali interes za naš projekt i podržali ga kao manjinsku koprodukciju, a iznimno spreman za suradnju bio je i grad Dubrovnik. A njega sam se posebno bojala jer znam kakvi smo mi Dubrovčani – ako nam se nešto ne svidi, nema tog novca koji će nas natjerati da promijenimo mišljenje. Imala sam sreće što sam tamo susrela lokalne ljude s iskustvom snimanja “Igre prijestolja”, koji su već bili dovoljno iskusni za rad na mom filmu.
Vaše glumice vrlo su mlade. Kako je bilo raditi s njima s obzirom na glumačko i životno neiskustvo?
Bilo mi je stalo da imaju 14 godina, kao i likovi u filmu jer to je specifični stadij odrastanja u kojem su tijelo i um negdje između djevojčice i djevojke. Željela sam da budu stvarne, a ne da uzmem žene od 20 godina da glume djecu, kao što to često rade neki kolege. Imala sam sreće što je s nama bio Leon Lučev, koji ima puno iskustva u radu s vrlo mladim glumcima. Prije svakog snimanja tjerali smo ih da trče po šumi, kako bi u trenutku kad stanu pred kameru bile što prirodnije. One kažu da ih je Leon čak gađao nekakvim krpama kad je htio da se trgnu iako se ja toga ne sjećam.
Njihove uloge uključuju mnogo vulgarnosti i homoerotike. Kako su se nosile s tim?
Rekle su mi da sam im u tri mjeseca priuštila sve za što bi im inače trebale tri godine: masturbaciju pred drugim ljudima, erotsku scenu sa starijim muškarcem, ljubljenje... Nije im bilo lako, pogotovo Luciji, koja je čista suprotnost od drčne Ete koju glumi. Mnogo smo vježbale i gradile povjerenje, na kojem se naša suradnja temeljila. Čini mi se da smo uspjeli postići da sve u filmu djeluje prirodno iako se radilo o situacijama koje su za njih u to doba bile poprilično neprirodne.
Ima li Staka pojma o tome kako su se Dubrovcani osjecali u vrijeme srpskih topovskih napada?