Neki sasvim iznimni glazbeni događaji izmiču opisu riječima koje ih tek ovlaš dotiču. Jedan je takav zacijelo bio i koncert violinista Gidona Kremera uz pijanisticu Katiu Skanavi i udaraljkaša, vibrafonista i aranžera Andreja Puškareva u Kneževu dvoru na temu Johann Sebastian Bach.
Još kao dvadesetogodišnjak Gidon Kremer je godine 1967. kada su natjecateljske nagrade još bile jamstvo usponu karijere, osvojio prvu nagradu na Natjecanju kraljice Elizabete u Bruxellesu. Njegova zvjezdana prisutnost na svjetskoj glazbenoj sceni u sve zahuktalije doba instant-zvijezda traje već gotovo četiri desetljeća. Razlog nije samo nepresušni Kremerov virtuozitet, nego prije toga sadržajnost njegova poniranja u tekst i s vremenom kreativni pristup naslijeđu i interes za suvremeno stvaralaštvo. U sve širim krugovima njegova glazbenog interesa najnoviji je program “After Bach” koji se, uoči snimanja, našao u Dubrovniku ispitujući odjeke Bachove ostavštine ili kako navodi program citirajući provokativnog, duhovito točnog Maurizija Kagela, jednog od stupova previruće glazbe 20. stoljeća: “Možda svi glazbenici ne vjeruju u Boga, no zasigurno svi vjeruju u Bacha”. I ne mogu mu odoljeti.
I doista u središtu je bila izazovna završna Chaconna iz violinske Partite u d-molu u maestralnoj Kremerovoj interpretaciji koja je vješto podcrtala majstorova lucidna pretkazanja budućih glazbi. Oko te su se osi izravno ili neizravno u skladu s vremenom nastanka i osobnošću skladatelja razvijala sjećanja kao varijacije, kao duhovno naslijeđe, kao aranžmani za potpuno drukčija glazbala, kao improvizacije na način slavnih džez-glazbenika kroz pisma Pärta, Busonija, Tickmayera, vibrafonista Puškareva koji je uz vrsnu pijanisticu Skanavi pravo otkriće maštovitosti. Kremer i suradnici briljantno realiziranom idejom prošli su jednim putem do Bacha ostavivši poticaj za osmišljavanje i drukčijih bahovskih svjetova.