Uloga umjetnosti i vizualne kulture u kreiranju stvarnosti socijalističkog razdoblja, dio su velikog izlagačkog projekta \"Refleksije vremena\" koji se u srijedu otvara u Klovićevim dvorima, pod kustoskom palicom Jasmine Bavoljak, a s impresivnim brojem suradnika. Jedna od 15 autora čiji istraživački radovi čine katalog izložbe, naša renomirana teoretičarka umjetnosti i viša kustosica MSU Leonida Kovač, napisala je čak 60 kartica teksta, pravu omanju knjigu.
– Samo iz pozicije sadašnjosti može se pristupiti fenomenima prošlosti i prošlih događaja – kaže Leonida Kovač, ocjenjujući da se iz današnje, globalizacijske stvarnosti, ekonomska, politička i kulturalna paradigma neoliberalnog kapitalizma pokazuje kao eksplicitni oblik totalitarizma. Kao totalitarna kontrola golog života...
Apstrakcija kao alibi
– U povijesti umjetnosti fenomeni poput socijalističkog realizma od 30-ih godina 20. stoljeća pa nadalje u američkoj su kritici razmatrani kao antimodernizam. Nasuprot tome postojala je ideologija visokog modernizma, koja je preferirala apstrakciju. Međutim, za razliku od američke i zapadne kritike postoje i druga mišljenja – kaže Leonida.
– Ja se prije svega oslanjam na čitanja njemačkog filozofa i teoretičara Borisa Groysa. On tvrdi da socijalistički realizam nije nikakav antimodernizam nego, štoviše, inačica modernizma, jer su avangardni umjetnici imali, zapravo, iste intencije kao i Staljin: preuzeti demijuršku funkciju i stvoriti novi svijet i novog čovjeka. Groys tvrdi da ideologija i kanon socijalističkog realizma nisu imali ništa s neukim masama (i nisu bili podilaženje ukusu masa), nego ih je uspostavila dobro obrazovana elita – govori L. Kovač.
Kultura parada
– Pokazala sam ovdje na koji način uspostava socrealističkog kanona u nas od 1945. do 1952./53. nije imala ništa s neukim partijskim komesarima, nego ga je implementirala obrazovana akademska elita i to ona koja će nakon Titova raskida sa Staljinom prihvatiti i implementirati zapadnjačku ideologiju visokog modernizma (apstrakciju, na primjer). A ta će totalitarnom komunističkom sustavu biti legitimacijom da se u Jugoslaviji individualne slobode poštuju, jer se poštuje sloboda umjetnosti – kaže L. Kovač. No to nije poništilo \"socijalistički kulturni medij\" koji je činilo ono što se masovno konzumira. Važan je bio javni prostor za mase – za parade, štafete i njihovu scenografiju, za filmske žurnale emitirane na tadašnjem Trgu Republike. Mnoge ilustracije takvoj inventuri ex-yu-kulturalnosti naći ćemo među čak 480 izložaka koliko ih \"Refleksije vremena\" stavljaju na uvid za novu procjenu socstvarnosti kao rezultata \"reprezentacijskih praksi\"!
Sreća pa se dežurni jugonostalgičari toga danas samo prisjećaju. Ili kako bi rekli stariji ljudi za partizanske spomenike: "Šteta pa spomenika nije bilo i više:)..."