Je li riječ samo o “hypeu”, pitanje je koje se proteklih mjesec dana provlačilo u pričama o ekspresno rasprodanom jednom, zatim dva pa tri te dodavanju još dva zagrebačka koncerta Buč Kesidija. Bilo je to iznenađenje i za njih same, iako se ne može reći da nije bilo naznaka. Da je tako, složit će se vjerojatno svatko tko je vidio kakvu je pomutnju izazvao pančevački dvojac u siječnju 2020., kada je rasprodao Sax, što se baš i ne događa često na prvom samostalnom nastupu u nekom gradu (prije toga u istom su klubu nastupili kao predgrupa bendu Artan Lili), i “razvalio”. Iza njih je bio svježe objavljen, drugi album “Euforija”, predstavljen krajem 2019. na dva – također rasprodana – beogradska koncerta, koji je izazivao oduševljenje na prvo slušanje.
Toliko euforije na nastupu nekog malo poznatog benda nisam vidjela od… pa ne sjećam se otkad. I, što je možda još važnije, publiku koju ne čine poznata lica s gotovo svakog indie-koncerta, nego neka nova, mlada, koja pjeva u transu kao da je na koncertu nekih zvijezda svjetskog kalibra. Sve je upućivalo na to da ništa ne može spriječiti pohod na regiju “mladog ljevorukog elektro-rokenrol-disko-boy-bend dua”, kako sami sebe nazivaju, izbjegavajući trpanje u žanrovske ladice. A onda je sve stalo.
Da se balon u međuvremenu nije ispuhao, uvjerila sam se prateći live stream njihova nastupa na otvorenju festivala Exit u srpnju. U tome određenu ulogu igra i “korona-suša” i publika gladna koncerata pa je bilo očekivano da će se koncert ograničenog kapaciteta od 400 ljudi rasprodati, no da će se rasprodati za pet sati, na to se nitko ne bi kladio. Kao ni na pet koncerata u nizu.
Tih 400 “najbržih prstiju” okupilo se u petak 24. rujna u dvorištu Akademije likovnih umjetnosti.
Za zagrijavanje polusatnim nastupom za prvi je dan odabran relativno nov, ali koncertno prilično aktivan, pa i ovaj put dobro prihvaćen domaći synthwave-bend Pocket palma, koji je kasnije iste večeri nastupao i na Europavox festivalu u Tvornici.
Točno prema satnici, u 21.30 sati na pozornici se pojavljuju Luka Racić (vokal, gitara) i Zoran Zarubica (vokal, bubanj), za ovu priliku u zlatnim sakoima. Što ne bi bilo potrebno isticati da, osim na glazbu, ne polažu puno pozornosti i na vizualni dojam te pomno planiraju i usklađuju scensku odjeću. Otvaraju naslovnom pjesmom sada već ne tako novog albuma i pozdravom: “Mi smo Buč Kesidi iz Pančeva.”
A onda, osim početnih poteškoća, slijedi sličan scenarij kao na spomenutom koncertu u Saxu. Ovaj put, doduše, s nešto više starijih posjetitelja i još više onih koji znaju sve tekstove. A upravo su tekstovi ključni, iako ne i jedini faktor koji bend, koji sve češće nazivaju novim “glasom generacije”, izdvaja iz mase koju nam je donijela demokratičnost digitalnog doba. Koliko god oni bježali od tog naslova, očito je da ovaj “teenage angst” u svojem najboljem izdanju pogađa u neuralgične točke (ne samo ove) generacije – nerealizirane ili besmislene ljubavne odnose, kombinacije, sheme... Slijede “Laž” i “Subota”, a zatim nekoliko pjesama s prvog albuma “Posesivno-ospulsivni hospul”, koji ime duguje lapsusu, počevši s jednim od favorita, “Kafe aparatom”.
“Drago nam je što znate i pjesme s našeg prvog albuma, ali zna li mu itko izgovoriti ime?”, pitaju. Ne zna. Srećom, to se ne mora pjevati. Nakon obrade “Ljeto je već gotovo”, izvedene zajedno s njezinim autorom z++, odnosno Osječaninom Zvonimirom Husnjakom, slijede najveći hitovi “Nema ljubavi u klubu” i “Tiho”. Za bis su ostavljene “Idemo do hodnika”, “Nebitna (...ne mogu da)” i “Đuskanje ne pomaže”. U ukupno sat i dvadeset odsvirana je praktički kompletna “Euforija” i dobar dio albuma s neizgovorljivim imenom. Bend je radio sve što treba, bez puno priče, s golemom energijom, rokerskim gardom i samouvjerenošću. Publika je dobila sve kako je i htjela, dio nje sigurno će ponoviti još koji put do srijede, kada se održava posljednji od pet koncerata – jer ipak nije sve bila laž, svirka je bila sa srcem i iskrena. A ako je i “hype”, u slučaju da netko još u to sumnja, svakako nije samo to. Možda je danas glazbenicima lakše nego ikad doći do slušatelja, ali još lakše izgubiti ih; brzo se “skipa” i prijeđe na najnovije objekte obožavanja. Ono na čemu se zaustavlja su dobre pjesme, a od ovih ih momaka očekujemo još.