Iron Maiden - Putovanje u zlatnu eru

Heavy metal morate zavoljeti od malih nogu, jer kasnije će vam to biti jako teško. Čest je slučaj da ga ljudi prerastu negdje s nestankom tinejdžerskih bubuljica, naprosto zato jer upoznaju bolju i manje ograničenu glazbu i uski, bizarni svijet okultnih simbola i mlaćenja svježe opranom kosom postane im pretijesan. Dakako, postoje i odrasli “pravovjerni” metalci, ali ti su fenomen poput Trekkieja...

Još se dobro sjećam dana kada sam prvi put u životu čuo metal. Bilo je ljeto '88, meni niti trinaest godina, a Iron Maiden su izdali 'Seventh Son of a Seventh Son’. Ne znam više kako mi je ta originalna kaseta dospjela u ruke, ali žestina i buka koja se prolomila iz trošnih zvučnika mog Samsung “doubledeckera” proparala mi je uši kao ništa prije toga.

Mjesec dana kasnije, upoznao sam najvećeg “propaliteta” u školi, dečka koji je pao dva razreda, imao je već brkove i dugu crnu kosu i svi su ga se bojali. On me regrutirao u metalsku četu, bok uz bok njegovim prijateljima koji su već bili u srednjoj. To je donosilo sa sobom određene privilegije, poput ulaska u društvo starijih frajera i njihovu tjelesnu zaštitu, ali ako sam želio biti metalac, nisam smio slušati više ništa drugo - takva su bila pravila i ja sam to znao.

Kada mi je kosica narasla do određene dužine (uglavnom “repovi”, izgledao sam kao prvotimac pionirske momčadi Slobode iz Tuzle) i kada sam naučio razlikovati heavy, speed, thrash i ine podžanrove te kronološki nabrojati sve albume važnijih bendova, moj mentor me predstavio ostatku svoje ekipe.

Pili smo pivo i razmetali se imenima kao što su bila Nuclear Assault, Possesed ili Exhumer. Tada sam stekao i pravo da nosim prišivke, što nije bila mala stvar, jer oni koji su se odlučili njima nakititi na svoju ruku najčešće bi požalili: ako ih po mišljenju metal-senatora nisu zaslužili, ostajali bi silom bez njih...

Dvadeset godina kasnije, nakon odrastanja na punku i indie rocku te otkrivanja mnogih drugih glazbenih pravaca, “stari” metal je samo lijepa uspomena na djetinjstvo u malom gradu. Ipak, postoje bendovi čije albume i dalje poštujem i cijenim, a Iron Maiden sigurno spadaju među takve. Uoči njihovog nastupa na poljudskom stadionu, posebno veseli činjenica da se setlista sastoji isključivo od pjesama iz zlatne ere benda, zaključno baš s albumom 'Seventh Son of a Seventh Son’ i s evenutalno jednom iznimkom ('Fear of the Dark’). Svaki će iole iskusniji fan priznati da je gotovo sve što su nakon toga snimili bilo... Pa, recimo to tako, jako loše.

Jedan od najuspješnijih i najutjecajnijih heavy metal bendova u povijesti, grupu koja je prodala preko 80 milijuna svojih albuma, osnovao je basist Steve Harris još 1976. u istočnom Londonu. Četiri godine kasnije bend se izborio za diskografski ugovor i objavio samonaslovljeni, prilično uspješni prvijenac, a godinu dana kasnije i 'Killers’, kojim je stekao već i internacionalnu bazu fanova.

U to vrijeme Maideni su proglašeni čelnicima pokreta nazvanog New Wave of British Heavy Metal, stila koji je poput punka nastao mahom među radničkom klasom, ali je umjesto revolucionariziranja rocka i društva općenito sebi postavio mnogo specifičniji cilj - reformirati zvuk koji su na scenu uveli engleski rock bendovi Deep Purple, Led Zeppelin i Black Sabbath. Maideni i njihovi istomišljenici (Saxon, Def Leppard, donekle i Motorhead) drastično su smanjili utjecaje bluesa, ubrzali tempo i postali još žešći, a njihovi zahvati presudno su utjecali na daljnji razvoj žanra.

No, za Iron Maiden pravi se proboj dogodio kada im je došao pjevač Bruce Dickinson, s kojim su postali superzvijezde i snimili svoje klasične albume, počevši s legendarnim 'The Number of the Beast’ 1982. godine, pločom koju su mnogi relevantni izvori kasnije uvrstili među najutjecajnije u rock povijesti. 'Piece of Mind’, 'Powerslave’, 'Somewhere In Time’ i 'Seventh Son of a Seventh Son’ svaki su na svoj način još proširili i obogatili priču mističnim, povijesnim i mitološkim elementima te, naravno, mnogim dobrim pjesmama i gotovo savršenom svirkom.

A onda su počele osobne trzavice i umor od opsežnih tuneja koje su znale trajati i po godinu dana: kreativni gitarist Adrian Smith prvi je otišao iz benda, karizmatični Bruce Dickinson ostao je za još dva grozna albuma, a potom odustao i on. Krajem prošlog milenija vratila su se obojica i bend je od tada snimio još tri albuma, ali ni uz najbolju volju nije uspio povratiti nekadašnju kreativnu energiju. No, još uvijek uživo zvuče jako dobro, a znamo da će na Poljudu svirati samo klasične stvari...