Ispovijed Simone de Beauvoir koju je prije 67 godina iz ljubomore blokirao Jean-Paul Sartre

Ove je godine trideset peta godišnjica smrti Simone de Beauvoir. Jedan je to od povoda zašto smo i na nedavnom Festivalu svjetske književnosti gledali monodramu temeljenu na njezinim autobiografskim tekstovima “Simone, fragmenti” u kojoj je slavnu francusku feministicu utjelovila Alma Prica. Znajući taj podatak o davnom datumu smrti gotovo je nevjerojatna činjenica da je na hrvatski upravo prevedena njezina nova knjiga “Nerazdvojne”, u izdanju Hene, koja je prvi put uopće objavljena tek lani u Francuskoj iako ju je Beauvoir napisala prije 67 godina.

Rukopis je iz njezine ostavštine izvukla njezina nasljednica, posvojena kći Sylvie Le Bon de Beauvoir (Simone de Beauvoir legalno ju je posvojila 1980., a upoznale su se kad je Simone imala 57, a Sylvie 17 godina i navodno su u početku i ljubovale, a takve avanture filozofkinji nisu bile strane), i odlučila objaviti ga unatoč primjedbama pomajke da mu nedostaje ozbiljnosti i da ne drži čitateljevu pažnju. Takav zaključak zacijelo je te 1954., kada je napisala “Nerazdvojne”, Beauvoir donijela obeshrabrena kritikom svojeg slavnog ljubavnika, filozofa Jean-Paula Sartrea koji je rukopis pročitao i ocijenio ga krajnje nezanimljivim. Istina je ipak potpuno drukčija, u pitanju je silno zanimljiva autobiografska proza koja baca novo svjetlo na godine odrastanja Simone de Beauvoir. Riječ je o kratkoj i dirljivoj ispovijedi o prijateljstvu dviju buntovnih djevojaka – Sylvie (Simone de Beauvoir) i Andrée (Élisabeth Zaza Lacoin) koje su nakon prvog susreta u školskoj klupi postale nerazdvojne sve do Zazine tragične smrti od encefalitisa u 21. godini. Roman daje živ uvid u društvene prilike i konvencionalni okvir tog doba i nedvosmisleno ocrtava buntovnu narav De Beauvoir zbog koje se uporno borila protiv banalnosti i dogmi (opisano prijateljstvo na trenutke podsjeća na ono između Lile i Elene kod Elene Ferrante, nap. a.). Snažni osjećaji De Beauvoir prema Zazi bili su ujedno i početak njezina političkog obrazovanja. U vrijeme dok su zajedno pohađale školu, žene nisu mogle glasati, bile su tjerane u prisilne brakove i društveno odgajane da kao svrhu svojeg postojanja prihvate uglavnom opsluživanje potreba svojih budućih muževa i djece. Njih dvije imale su više intelektualne ciljeve. Dugi razgovori Andrée i Sylvie o vlasništvu, pravdi i jednakosti prava su revolucija u vrijeme kada su djevojke i žene poticane da svoje misli zadrže isključivo za sebe.

Pročitavši “Nerazdvojne” sada je možda lakše pogoditi što se Sartreu nije svidjelo – možda činjenica da on nije prvi koji je utjecao na formiranje buntovnih feminističkih ideja kod mlade Beauvoir? Pobijedila ga je u tome njezina suvremenica Zaza koju je obožavala, uspoređivala se s njom i njezinim buntovnim karakterom, čeznula za njihovom intimnošću i žarko ju je nastojala impresionirati. Upoznale su se, naime, kao devetogodišnjakinje u Cours Adeline Désir, katoličkoj školi za mlade dame iz “dobrih obitelji”.

Osim toga, Sartreu, tih 50-ih godina kada je djelo napisano, sve više politički angažiranom i zanesenom marksizmom, zacijelo je u noveli smetala i ta opisana čežnja i bol te neslaganje s društvenim normama dviju francuskih djevojaka iz visoke građanske klase. Ako je tako, pogriješio je, a netko je pročitavši ovu knjigu dobro ustvrdio da je prije Sartrea bila Zaza i da bez nje zacijelo ne bi bilo ni Beauvoirinog kapitalnog djela “Drugog spola” (na hrvatski prevedenog tek 2016.) koji je svojom popularnošću zasjenio sva ostala njezina djela i učinio je slavnom. Podsjetimo, “Drugi spol”, djelo u kojem inaugurira feminističko iščitavanje svijeta, napisala je 1949., a najbolje ga opisuje njezina sintagma “Ženom se ne rađa. Ženom se postaje”.

U njemu analizira položaj žena tijekom povijesti na fiziološkoj (biološkoj), psihološkoj i intelektualnoj razini te pokazuje da su u odnosu na muškarca one bile ono ontološko i lingvističko »drugo« te time opresirane. Djelo je napisala neposredno nakon Drugog svjetskog rata, kad su žene u Francuskoj tek dobile pravo glasa, nešto svakodnevno poput kontracepcije legalizirano je tek 1967., a pobačaj pak 1975., uz ostalo zahvaljujući “peticiji 343” kojom su 343 žene javno potpisale da su napravile abortus, čemu se pridružila i Beauvoir premda se znalo da nikad nije bila trudna. Inače, Simone de Beauvoir rođena je 1908. u Parizu u bogatoj obitelji. Majka joj je bila rigidna katolkinja pa je mala Simone u djetinjstvu pomišljala o odlasku u samostan, ali s 14 godina doživjela je krizu vjere i odbacila je, negirala postojanje Boga i proglasila se ateisticom. Nakon što je diplomirala matematiku i filozofiju, postala je tek deveta žena u povijesti koja je položila državni ispit iz filozofije na Sorboni, u dobi od samo 21 godine. Tijekom okupacije Francuske 1943. objavljeno je njezino prvo književno djelo, roman “Gošća”. Slijedi i prvi filozofski esej “Pyrrhus et Cinéas”, a u tom razdoblju, koje je nazvala moralnim periodom svog stvaralaštva, nastao je i roman “Svi ljudi su smrtni” te drama “Beskorisna usta”. No nikada ništa nije postalo slavnije od “Drugog spola”.

Bila je i osporavana i vrijeđana (govorili su joj da je nezadovoljena, frigidna, nimfomanka, lezbijka, stotinu puta pobačena...), ali i slavna. Kako zbog svojih djela tako i zbog burne veze sa Jean-Paulom Sartreom. On ju je prosio, ali nikada nije pristala udati se, nikada nisu ni živjeli zajedno, bili su u otvorenoj vezi u kojoj su oboma bile dopuštene i druge ljubavne veze. Beauvoir je održavala prolazne odnose s drugim muškarcima, ali ljubovala je i s učenicama pa joj je bio zabranjen rad u francuskim školama i na fakultetima. Nikad nije postala majka i zbog toga nije žalila. U intervjuu za Paris Review 1965. kazala je: “Ja nikome ne zavidim, savršeno sam zadovoljna svojim životom, održala sam sva svoja obećanja i, da živim svoj život ponovno, ne bih ništa napravila drukčije”.