Ivana Šojat-Kuči ima novu zbirku priča. Sjajnu zbirku! Sve do jedne, a u zbirci “Ruke Azazelove” (urednik Seid Serdarević) ima ih devet, to su horor priče u kojima autorica stravu i napetost gradi baš kao što ju je Stephen King izgradio u svom velikom romanu “Isijavanje”. No, ovdje je strava izgrađena na sasvim drugačijim osnovama, jer autorica njene temelje postavlja na ono što u životu ima svatko od nas. Upravo zato te priče čitatelja lupaju u dno želuca i dugo mu ostaju utisnute u mozak.
Naime, svatko od nas u svom susjedstvu ima neku dobrodušnu (tek na prvi pogled zastrašujuću) i stravično usamljenu staricu. Svi se naježimo i zgranemo kada u novinama osvane vijest o lešu starca koji je pronađen mjesecima poslije svoje smrti. Svatko od nas zna barem jednu majku koja je svojom nesrećom i posesivnošću uništila život jedinog sina...
Da, strava u pričama Ivane Šojat-Kuči izvire iz ljudi koji su nam najbliži, iz obitelji. Ovo su priče o ljudima koji godinama žive u teškoj agoniji (najblaže rečeno) neprilagođenih odnosa, ali zla majka nije zla majka sama od sebe, već se iz njezine sudbine i sudbine njezina sina otkriva spirala psihološkog nasilja koje guta generacije. Ivana Šojat-Kuči upravo tu spiralu nesreće ocrtava nezaboravno i to budi strah u svakom čitatelju. Ovo je stoga i slika društvene patologije trenutka u kojem živimo, u kojem sve manje marimo ne samo za starije nego za sve ljude oko nas, čak i one najbliže. Ova je zbirka stoga i zvono na uzbunu.
Je li dovoljno glasno da nas skrene s puta? Preteško breme za devet priča, ali sjajan prvi korak.