Jedan od glavnih događaja sezone u Ljubljani i novi redateljski trijumf Ivice Buljana bila je praizvedba drame “U ime matere” Ive Svetine u produkciji Drame ljubljanskog SNG-a. O predstavi koja će sutra gostovati i na pozornici zagrebačkog HNK razgovarali smo s redateljem Ivicom Buljanom.
Kakav je život u ovih šest mjeseci imala predstava “U ime matere”?
Izvedena je dvadesetak puta i uvijek ispraćena stojećim pljeskom. Nisu to euforične ovacije, već vrsta poklona koju publika iskazuje umjetnicima koji se na velikodušan način bave novijim razdobljem slovenske povijesti koje još izaziva polemične tonove.
Hoće li Marko Mandić i u Zagrebu biti vodič publici kroz izložbu-scenografiju?
Predstava nema klasičnu scenografiju, nego je na pozornici galerijski zid na kojem su eksponati izložbe “Kapital” grupe IRWIN s njihovim stalnim motivima Sijača, jelena, Maljevičeva križa... IRWIN su me zanimali jer afirmiraju nacionalnu umjetnost temeljenu na eklekticizmu i promoviraju ideju države bez nacije. Glumac i performer Marko Mandić vodi publiku kroz izložbu pola sata prije početka predstave i u vrijeme pauze.
U drami se Ivo Svetina bavi poviješću vlastite obitelji, a kroz nju naroda i domovine?
Obitelj Santini potječe iz mjesta Žirovnica, bili su vlasnici velikog šumskog gospodarstva i gostionice. Priča počinje koncem devetnaestoga stoljeća kad prvi sin dobiva pravničku naobrazbu i namještenje u Trstu. Prvi svjetski rat zatječe ga u Pragu, gdje se zagrije za masarikovske ideje. Njegov sin profesor je i jedan od vođa socijaldemokratskog pokreta, u 2. svjetskom ratu je ilegalac, poslije predstavnik Jugoslavije u pregovorima oko Trsta. Autor Ivo Svetina je njegov sin, član avangardnih gibanja iz šezdesetih, i jedan od ključnih protagonista kulturne elite koja je slovensku tranziciju devedesetih realizirala na izrazito demokratski način.
Kako biste vi osobno predstavili ovu predstavu u kontekstu svog opusa i estetike?
Uz povijesni kontekst “U ime matere” poetska je autobiografija, nalik na one Alejandra Jodorowskoga. Obitelj Santini imala je niz samoubojstava, koje pjesnik prikazuje kao rezultat idealističkih nesporazuma s okolinom. Predstava je estetski koncipirana između visoko emotivnih prizora iz dramskog kazališta i elemenata performansa. Započinje gotovo u cankarovskom tonu, a stil izvedbe mijenja se u odnosu na prikazanu epohu.
Primjećujete li neke bitne razlike u načinu na koji se Slovenija i Hrvatska odnose, bave i suočavaju s prošlošću – u umjetnosti, društvu, politici?
Ovih su dana društvene mreže zasute rezultatima efekata koje je postigla slovenska država otkad se priključila Europskoj uniji i oni su zapanjujuće pozitivni u svim područjima, od ekonomije, zdravstva do kulture. Mislim da sam pogled na te podatke govori mnogo. I u Sloveniji ima revizionističkih ideja prekrajanja povijesti, ali ih službena politika, civilne inicijative i mediji neusporedivo žešće kritiziraju.
Nakon mnogih godina, predstava i velikih priznanja u Sloveniji, uključujući ono najveće – Prešernovu nagradu – osjećate li se već i slovenskim umjetnikom i osjeća li vas tako slovenska publika i javnost?
Da. U Sloveniji nikad nisam bio tretiran kao stranac. Režirao sam tekstove Ive Svetine, Tomaža Šalamuna, Gregora Strniše, s Robertom Waltlom vodim Mini teater pokraj Križanki. Ljubljana je moj grad, uostalom, u nju je upisano moje prezime.
revizionizam....????..cuj lika......ovakvi stvarno misle da se povijest ne smije dovoditi u pitanje koju su pisali istoricari po naputku partijskih komesara......