Ivica Buljan, redatelj i ravnatelj Drame zagrebačkog HNK, jedan je od ljudi koji su obilježili 2016. u Hrvatskoj postavljanjem i režijom komada “Tri zime” Tene Štivičić. Ocjene kritičara, hrvatskih i inozemnih, kao i sve predstave rasprodane do posljednjeg mjesta, govore da je riječ o jednom od kazališnih i kulturnih događaja godine.
Kako je i čime ova godina na izmaku obilježila vas?
Razočaranje ishodom Brexita, izbor Trumpa, banalizacija političkog života u Hrvatskoj, smrt velikih umjetnika, sve će to na nekom udaljenom timelineu djelovati slično događajima iz drugih godina.
Radeći na svojim projektima, inspirirao sam se filmovima, romanima, teorijom, stvarnošću. U zadnje vrijeme snažno me se dojmio film Paula Verhoevena “Elle” s Isabelle Huppert. Razgovor Huppert sa Žižekom već godinama dajem glumcima kao obavezni materijal za kreaciju predstave. Hollywood ne pokazuje transgresiju, uskraćuje nas za prizore seksa i nasilja “ukradene” u montaži. E, sad, Verhoeven, kao Haneke, prikazuje još više od “vidljivog”, odlazi u mračne sfere koje opterećuju našu podsvijest. To me podsjeća na kasne Hitchcockove filmove koje također volim pokazivati glumcima na probama. Ove 2016. godine pročitao sam tri odlična hrvatska romana “Pjevač u noći” Olje Savičević-Ivančević, “Ciganin, ali najljepši” Kristiana Novaka i “Sjećanje šume” Damira Karakaša. S La Mama teatrom iz New Yorka imao sam turneju s predstavom Piera Paola Pasolinija “Pilad”, od Spoleta u Italiji, Lisabona, Beča do Riječkih ljetnih noći i Lazareta u Dubrovniku. Pasolinijev komad “Svinjac” o narastajućem fašizmu u Njemačkoj šezdesetih režirao sam jesenas u Residenz Theateru u Münchenu. Drama HNK nametnula se kao vodeći glumački ansambl, imali smo odlične predstave, Magellijevu “Ženu” prema Kosorovim dramama, Milerova “Tartuffea”, gostovali smo više nego ikad, a posjećenost je velika.
“Tri zime”?
“Tri zime” fantastičan su, i da, jako uzbudljiv tekst. Nasljednik je najbolje zagrebačke scenaristike koju je predstavljao Ivo Štivičić, Tenin otac. Inteligentni dijalozi sa suspensom podsjećaju na opori britanski humor kakav je Tena adoptirala živeći u Londonu. Kad smo ga čitali na prvim probama, kakvog li zadovoljstva! Kao da se čuju Štulić, Rundek i Mance, kao da se u pozadini zafrkava Dubravka Ugrešić, kao da je načas na probe navratio Nenad Brixy s novim brojem Alana Forda. U komadu postoji najprije taj famozni povijesni okvir od 1945., preko 1990., vrijeme uoči rata, i na kraju 2011., koja je u kazališnom smislu neka današnjica. U drami se panoramski promatra povijest Zagreba, Jugoslavije i Hrvatske, ne iz perspektive historičara. Njezinu psihoanalitičku stranu Željka Matijašević originalno naziva sablastologija. Ona me je uputila na čitanje bitnog teksta “Hamletova sablast” Nicolasa Abrahama, kao šesti čin Hamleta. U tekstu je riječ o razotkrivanju neizrecive tajne, “transgeneracijske sablasti”, psihičkog tereta koji se s jedne generacije na drugu prenosi u obliku zatajivanja i prešućivanja. Zatajeni zločin jedne generacije drugoj se generaciji tovari nesvjesno.
Hamlet je izluđen nedostatkom informacija o događajima. Kad ne znamo što se dogodilo u prošlosti, demoni nam se vraćaju u obliku zagonetne tajne. Manjak objektivne procjene prošlosti ono je što uzrokuje sablasnost. Pasolini je u šezdesetima detektirao demone fašizma i tražio je od mladih da ustanu protiv prošlosti očeva. Prošlost nikako da postane prošlost. U sablastologiji nema ni prošlosti, ni sadašnjosti ni budućnosti. Današnji manipulativan diskurs neofašističke desnice posvuda u svijetu uzrokuje paralizu djelovanja.
Kako su predstavu doživjeli i razumjeli u Tel Avivu i Ljubljani?
U Tel Avivu su, u dvije potpuno različite kritike, napisali da se odličan teatar ne nalazi samo o Londonu i New Yorku, odakle im najčešće dolaze predstave, već da je novi teatar, kao i film, vezan uz lokalne teme koje svojom humanom dimenzijom dodiruju publiku izvan meridijana gdje su nastale. Igrali smo u savršeno opremljenom Cameri teatru gdje je publika u neposrednom kontaktu s glumcima, što je proizvelo dodatnu intimnost. Glumci su pojedinačno nahvaljeni za kreacije, a pisalo se i da se ova drama zbog svojih obiteljskih i političkih implikacija svakako treba još izvoditi u Izraelu. A Ljubljana? Tamo se osjećam kao kod kuće. U Ljubljani sam se počeo baviti kazalištem, moje prezime upisano je kao anagram u ime toga grada, tu imam svoju publiku. Glumci su bili oduševljeni činjenicom da nije postojala jezična barijera, da je publika disala s njima, i da su na koncu ovacije bile snažnije od onih u Zagrebu, gdje smo uvijek ispraćeni s oduševljenjem.
I ove je godine jedna od dominantnih desničarskih teza bila ona o “zarobljenosti” kulture i umjetnosti od ljevice, zbog čega oni koji se nazivaju (kršćanskim) tradicionalistima i konzervativcima prizivaju “kulturnu revoluciju”. Kako vi gledate na umjetnost i umjetnika u polici?
Umjetnik od teatra trebao bi se zanimati za politiku. Destabilizirana ljevica računa na nas sve do izbora, a onda zna postati nasilna, jer ni sama ne razumije civilno društvo. Onda nastaju međusobni obračuni koji na kraju na vlast dovedu ekstremnu desnicu. U umjerenu nikad nisam ni vjerovao, na ovim prostorima nikad nije postojala. Razlika europske i hrvatske desnice jest da je naša po većini parametara ekstremna, a ona ekstremna spada u zonu ludila koje izmiče racionalnom. Socijalizam je osigurao perspektive, stvorio bazične pretpostavke za obrazovanje svih, društveno-ekonomska prava, relevantnost u međunarodnim okvirima i obračunao s nazadnjačkim dogmama. Generacije su u Jugoslaviji stvarale kulturnu ekologiju, a vidimo koliko malo treba da se ona uništi. Svakim danom me više strah kleronacionalizma, fašizma. Ja sam internacionalist.
Što prognozirate Novoj ljevici?
Nova ljevica ima sve mogućnosti da se artikulira oko najvažnijih pitanja za društvo, a najvažnije je da svoj rad usmjeri prema kulturi rada i obrazovanju. Zašto Nova ljevica ne bi bila glas obespravljenih mladih, a ne populistički fanatici.
Desnica, osobito nakon pobjede Trumpa, slavodobitno najavljuje pobjedu sličnih snaga i u Europi te konačan poraz lijevih i liberalnih ideja. Osjećate li se poraženo?
Iduće godine obilježit ćemo sto godina Oktobarske revolucije, a ona je pokazatelj da povijesne okolnosti u jednom trenutku mogu biti okrenute prema drukčijem ishodu. Čini se, prema političkim gibanjima od izbijanja krize 2008. godine, da većina pokazatelja govori o skretanju udesno i da sve opasno podsjeća na tridesete. Ali, Oktobarska revolucija dokaz je da mase u revoluciju ne ulaze s jasno određenim političkim planom, već zbog osjećaja da više ne mogu izdržati pod starim društvenim uređenjem.
U nedavnom razgovoru za ljubljansko Delo izjavili ste: “Demoni fašizma su među nama”, a hrvatska predsjednica u Hrvatskoj ne vidi ni U od ustašizacije.
U inicijativi Kulturnjaci 2016 ponavljali smo da je akcija desnice bila da se antifašizam relativizira, u čemu se vrlo dobro uspjelo. Famozna formula partizani i ustaše postala je opće mjesto, čak i u zabavnim emisijama. Šovinistički i rasistički incidenti postali su normalan dio sportskih utakmica, javna televizija bez rezerve je u službi klerikalizma i potiče netoleranciju. A priče o čokoladicama kao posljedicu će ostaviti teške segregacije u društvu.
Drama zagrebačkog HNK godinu završava praizvedbom “Ljudi od voska” Mate Matišića u režiji Janusza Kice. Tekst i predstavu neki već stavljaju uz bok Krleže, Vojnovića, Brešana...
Odgovorit ću preosobno prema vlastitim čitalačkim i kazališnim afinitetima. Čitam roman Pierrea Guyotata “In the Deep”. Dugo sam zaokupljen njegovim formalnim istraživanjima i onda, iznenada, Guyotat je napravio zaokret prema skoro klasičnoj naraciji. Fascinantno je kad umjetnik kojeg obožavaš odluči promijeniti taktiku, a ti ga slijediš, opijen, zaluđen, kao da te hipnotizirao. Tu opisuje mladenačke bludnje za boravka u sjevernoj Engleskoj pedesetih godina. Ludo zabavno i zamamno štivo o zemljama koje su tada još bile kolonijalne sile, o odrastanju i fukoovskim fantazijama, erotici, Bogu i moralu. U teatru me zadnjih godina zanima Toshiki Okada. Njegove drame ne pripadaju matrici novog dokumentarnog kazališta ni histeričnim autobiografskim eskapadama kakve trenutačno dominiraju u Europi. Zadnji njegov tekst “Vremensko putovanje kroz sobu” alegorijski je odgovor na veliki potres u istočnom Japanu 2011. godine. Tekst i predstava vrlo su snažna metaforička konstrukcija o ljudima u Japanu u danima neposredno poslije katastrofe. Neka suvremena verzija “Hiroshima, mon amour” Marguerite Duras. Toshiki mi je rekao da ga fascinira odnos živih i onih koji su otišli u smrt baš onda kad ih je prožimala nada u budućnost. Dubravka i ja razgovarali smo mnogo puta s Matišićem. Povezuju nas generacijski interesi, ali, kao u životu, štošta nas razdvaja. S rubova tih razgovora pratili smo nastanak te važne drame. Kao kod Gyotata, riječ je i o formalnom i o sadržajnom istraživanju, o poigravanju s javnim predodžbama koje ljudi imaju o nama. Kao kod Okade, riječ je o stanovitoj metafizici tuge. A Januzs Kica umjetnik je od najrafiniranijeg materijala. U njegovu postupku može se očitati estetski i intelektualni kredo europskog autora. Zato je dragocjen.
Nakon svih godina i bez obzira na njih, tko je Ivica Buljan?
Radim puno, bez prestanka, i tako se borim protiv demona lijenosti koji me vreba na svakom uglu. Tek sad uviđam da mi je tu neumjerenu odanost poslu, pa i pritisak vezan uz rad i obveze, usadio otac. Iz toga sam izgradio psihološku stabilnost. Robert Waltl prvi mi je predložio da počnem režirati. I to je doslovce promijenilo moj život.
>> Ova drama je sjajan spoj Zagorke, Krleže i ekonomične britanske scenaristike
Za one koji se ne mogu zacuditi ovako nediferenciranim i netolerantnim izjavama od strane jednog intelektualca mala napomena, gospodin Buljan je zavrsio Filozofski fakultet u Zagrebu.