Ivica Zadro: Zgromila me vijest da je umro naš Đuro ljudina

Sjećate li se Ferkonje iz TV serije “U registraturi”? Ili možda svih njegovih štoseva iz Večernje škole? Jučer je smijeh zamro na vijest da je u ponedjeljak navečer, od posljedica moždanog udara, umro glumac Đuro Utješanović. Sada znamo datum njegove smrti: 25. veljače 2013. godine. No, ne znamo i nikada nećemo znati datum njegova rođenja. Hrvatski glumac, rođen je u Bosni i Hercegovini i bio je siroče Drugog svjetskog rata. Sam je često znao govoriti da je rođen “između dva sela, u jednoj šumi” negdje u okolici Sanskog Mosta. U nekim je dokumentima pisalo da je rođen 1938., ponegdje 1940., dok u trećima piše 1941. godina. Sam je odabrao 1940. kao godinu svog rođenja, jer nju je najlakše pamtio. Otac je poginuo 1943. godine u njemačkom napadu na partizansku podzemnu bolnicu, a majku su 1945. ubili pljačkaši. Osnovnu školu završio je u Kikindi, a 1956. godine poslan je u Split, gdje je pohađao šumarsku školu zajedno s još jednim budućim velikim hrvatskim glumcem – Ivicom Vidovićem. Po završetku srednjoškolskog školovanja vraća se u Kikindu, odakle je, opet protiv svoje volje, poslan u Sarajevo na šumarski fakultet. Šumarski fakultet mu nikako nije bio po volji i nakon dvije godine studija odlučio je “pobjeći” iz Sarajeva u Zagreb. U Zagrebu će nešto poslije upisati i glumu, za koju je pokazivao zanimanje još od srednjoškolskih dana. Poslije stjecanja diplome deset je godina radio u kazalištu Gavella, a potom je odlučio napustiti kazališne daske.

Često je igrao u filmovima i to najviše tada nepopularne uloge žandara i ustaša. O svom životu i poslu uvijek je govorio kroz humor, pa možemo reći da je bio prvi hrvatski stand-up komičar, još u vrijeme kada nitko nije znao što je to. Tako je jednom ispričao: “U 'Nepokorenom gradu’ potukao sam jedno jutro dva kamiona skojevaca. Jednog sam ‘strijeljao’ pet-šest puta, a kada sam čuo da dečko radi preko student-servisa i da mu se plaća po metku, ubio sam ga još nekoliko puta”.

Bio je nenadmašni majstor improvizacije. I opet smo na snimanju serije ‘Nepokoreni grad’, scena vješanja sa Zvonkom Lepetićem i Milanom Štrljićem: “Krenuli ja i Lepeta vješat’ Štrljića. Dere se on, i dere, i dere, kad iziđe neka baba, koja nije znala da mi snimamo i pita: ‘A zakaj vješate dečeca?’ Proderem se ja na nju: ‘Bježi baba, i tebe ćemo objesiti!’ Žena je premrla, mislila je da je opet počeo rat, a redatelju Edi Galiću toliko se dopala ta scena da ju je ostavio u filmu.”

Stručnjaci za povijest hrvatskog teatra posebno izdvajaju njegovih 30 godina na Dubrovačkim ljetnim igrama. Uglavnom su to bile male uloge. Primjerice, u "Kafeteriji" je u tri sata predstave izgovarao samo dvije riječi: “kahvu” i “ja”. Svake večeri sa scene ga je ispratio gromoglasni pljesak.