Zašto ste se odlučili za neobičnu literarnu formu, kombinaciju autobiografije, romana s ključem i epa?
Oduvijek me zanimao spoj uzvišenog i banalnog, što je vidljivo i u mojim dramama. Naravno, priča o životnom putu glavnog junaka, Mauricija Novaka zvanog Moro, izmišljena je. Kao njezin kontrapunkt teče u heksametrima mit o Perzeju, čiji se glavni doživljaji asocijativnim putem podudaraju s Morovim otprilike onako kako se zbivanja u Mrduši Donjoj podudaraju s onima u Shakespeareovu "Hamletu". Treći element, koji vi zovete autobiografijom, samo je djelomice to, jer ja se podosta razlikujem od autora "Perzeide".
Hoćete reći da pisac u romanu niste vi?
Nikada mi ne bi, kao njemu, palo na pamet pisati nešto bez svrhe i razloga niti sam se ikada ponašao onako samozatajno i povučeno i krio ono što stvaram. Nikada nisam težio dostići razinu ničeanskog nadčovjeka, kao što želi taj moj junak. Lik pisca u romanu, dakle, nisam ja; on je također literarna fikcija, samo što su u njega utkana neka moja stvarna životna iskustva, pa se zato doima autobiografskim. Da sam htio pisati o sebi, lik bi se zvao Ivo Brešan i svi bi nosili svoja prava imena.
Što je onda Vaš život, a što priča?
Roman je zamišljen u tri segmenta, koji se u početku razvijaju disparatno, ali se tijekom radnje približavaju i na kraju stapaju u jedinstvo. No jezgra svega su Gorgone, i to najvažnija od njih, Meduza. U Morovu životu ona je fašistička špijunka, kiparica, kojoj je on odrubio glavu. U spjevu o Perzeju to je mitološka neman, u mislima anonimnog pisca simbol ideologije koja okamenjuje mozgove i u njih urezuje dogme. Ono što bih u tome mogao potpisati kao dio svoje istinske autobiografije, to su situacije iz djetinjstva, gimnazije, vojske i događaji oko "Mrduše" (u knjizi "Došljaka") u Zagrebu i bečkom Volkstheatru, iako su ih u stvarnosti pratili drukčiji osjećaji.
Recite nam koliko ste različiti od lika pisca u "Gorgonama"?
Nisam naprimjer bio pokunjen i pasivan kad se radilo o napadima na moje djelo, kao što je to lik u romanu. U nekoliko sam navrata vrlo oštro i s ironijom odgovorio na njih.
Razmišljate li možda o sveobuhvatnoj autobiografiji? Čekaju li velike tajne pozniju životnu dob, kao kod Grassa?
Moja prava autobiografija ne bi bila posebno zanimljiva, pa se i ne bavim tom mišlju. Kad već spominjete Grassa, sjetio sam se jednog detalja i iz svog života. Za Drugog svjetskog rata živio sam u Vodicama, koje su postale dijelom Kraljevine Italije. Tada sam počeo pohađati školu. Nastava je, naravno, bila na talijanskom i učitelj je bio fašist. Od nas se tražilo da uđemo u Mussolinijeve tzv. balille. To je bio pandan onome što su u Jugoslaviji bili Titovi pioniri. Vrlo atraktivna nošnja i male puškice koje smo trebali nositi privukli su me, pa sam se rado tome odazvao; sve sam shvatio kao igru. Ta imao sam samo 7 godina. Kad sam se jednom takav pokazao djedu, on me snažno opalio bičem i rekao: "Nikad više da takav nisi izišao preda me!"
U tekstu se zaklinjete da nećete iznositi imena. Ipak spominjete Tita, Bakarića, Rankovića. Niste dosljedni?
Ta se odluka odnosi samo na imena ljudi koji su povezani s mojim osobnim životom. Tito, Bakarić, Ranković, Holjevac dio su povijesne stvarnosti i njih se ne može prešutjeti ni preimenovati. Uostalom oni se javljaju samo u priči o Moru, s iznimkom Holjevca koji se javlja u obje. Samo jednog iz jugoslavenske političke vrhuške skrio sam pod drugim imenom i nazvao ga Kostelj. Stariji će lako pogoditi o kome se radi, a mlađi
Studirali ste filozofiju i zapalili se za skeptike, a čini se da Vam je bliska teorija Karla Marxa?
Evo još jedne razlike između mene i lika u romanu. Studirajući filozofiju, zapalio sam se za Hegela i bio sam takoreći čitav život hegelijanac. Tek u posljednje vrijeme sklon sam skepticizmu. A uvažavam i Marxa, ali samo u njegovim ranim radovima u kojima govori o otuđenju. Postoje dvije osobe koje su me probudile iz misaonog drijemeža: Hegel i Krleža.
Je li vas neka stranka zvala u politiku? Vaš imidž prešućenog pisca u Jugoslaviji nekome se morao činiti zanimljivim?
Zvale su me u početku sve, osim HSP-a, ali ja sam ih mahom odbijao. Nakon što sam 30 godina bio članom SK i redovito bio u njemu "crna ovca", zgadila mi se politika pa sam se posve od nje distancirao. Shvatio sam da su sve stranke jedna jedinstvena kasta ljudi i da se razlikuju samo u retorici.
Je li vam stalo do slave, nakratko ste se vezali za fakovce?
Slava je fatamorgana koja se u jednom trenutku javi i brzo raspline. Fakovcima sam pristupio ne radi slave, nego naprosto zato što sam se uvijek volio družiti s mladim inteligentnim ljudima. Zanimalo me kako ti mladi pisci razmišljaju i što pišu. A javno čitanje vlastitih tekstova prakticirao sam čak prije negoli su se neki od njih rodili. Ne mogu reći da sam bio članom njihove grupe; više sam bio gost koji se samo odazvao na poziv.
Pišete: "Kod nas su na cijeni samo oni koji pokazuju vlastitu veličinu. Zato u ovo stoljeće ulazimo kao duhovni patuljci." Ima li itko važan koga je to briga?
Često smo svjedoci da se po novinama pojedini književnici sukobljavaju, međusobno vrijeđaju, osporavaju jedni druge. Sve bi to bilo razumljivo da se radi o sukobu načela. Ali najčešće su povod tome banalnosti, iza kojih stoji povrijeđena taština i uvjerenost u vlastitu veličinu. No nije zlo sama ta pojava, koliko to što joj mediji daju pretjeranu pozornost.
Je vaša supruga uzela tekst "Predstave Hamleta..." i odnijela ga u Zagreb?
Nije točno. Moja supruga nikada to ne bi radila. Oko toga se angažirao jedan moj prijatelj, redatelj i glumac, a zvao se Dragutin Meić. On je kazalištima nudio moj tekst, ali je posvud bio odbijen. Razumljivo u Rankovićevo doba. Nažalost nije mu se ispunila želja da djelo postavi na scenu niti je vidio Violićevu predstavu u kazalištu ITD 1971, jer je prije toga umro. Zato sam svaki tiskani tekst drame posvetio njegovoj uspomeni. U romanu sam ga izostavio, jer je to zahtijevala struktura priče i koncepcija lika. Zato sam supruzi dodijelio Meićevu ulogu.
Znate li tko je naručio a tko napisao komentar za TV dnevnik protiv "Predstave Hamleta..."?
Vi novinari uvijek volite postavljati pitanja, tko je to učinio? tko stoji iza toga lika? samo da biste se domogli pikanterija i povećali broj čitatelja. Ne znam ni sada tko je napisao taj komentar. Spomenuto mi je, doduše, nekoliko imena, ali kako ni za jedno nisam siguran, nema ih smisla navoditi. Još manje znam tko je to naručio. Tko god bio, nije to učinio na svoju inicijativu, nego po diktatu trenutka. Da nije taj koji jest, bio bi netko drugi.
Koju osobu iz političkog života dobro poznajete?
Godinu sam dana kao student bio cimer sa Stipom Mesićem u dvokrevetnoj sobi u domu na Lašćini. I kasnije, kad više nismo dijelili sobu, viđali smo se i družili, jer nekada su Pravo, koje je studirao Mesić, i Filozofija koja je bila moj izbor, bili u istoj zgradi današnjeg Pravnog fakulteta na Trgu maršala Tita. Četrdeset godina nisam ga vidio. Kroz godine koje su nas razdvojile potpuno mi je iz sjećanja ispario njegov lik, a onda sam devedesetih ušao u kavanu u kojoj je s društvom sjedio tada već u javnosti poznati političar Stipe Mesić. Odmah me prepoznao, skočio i srdačno pozdravio. Otad se češće srećemo, gotovo uvijek kad je u Šibeniku pozove me na ručak, a posljednji put smo bili zajedno na ovogodišnjem Dječjem šibenskom festivalu.