Moje su ruke kandže ptice grabljivice – rekao mi je Ivo Pogorelić prije godinu i pol dana u Beču, nakon što je protresao Konzerthaus svojom izvedbom Prvog koncerta za klavir i orkestar u b-molu Petra Iljiča Čajkovskog.
Nakon više od dva desetljeća, kada je nastupio uz orkestar združenih zagrebačkih i beogradskih simfoničara pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića, Pogorelić u Lisinskom ponovo izvodi to najpopularnije djelo koncertantne pijanističke literature. Mi smo već u nedjelju u podne imali veliku povlasticu čuti i vidjeti na djelu te naoštrene prste kako s klavira čupaju, otkidaju, ili poput lista na blagom povjetarcu uzdižu tonove i slažu ih u zvučnu sliku kakvu nijedan drugi živući pijanist na svijetu nije u stanju proizvesti. Maestro Pogorelić je pokus sa Zagrebačkom filharmonijom pod ravnanjem Dmitrija Kitajenka, s kojim je razgovarao na ruskom, počeo od drugog, polaganog stavka Koncerta. To radi zato da smjesta uspostavi što bolju komunikaciju i što veću usredotočenost čitavog ansambla. Slijedilo je razrađivanje detalja i u trećem, završnom brzom stavku, pa onda finale prvog stavka, da bi tek na samom kraju pokusa došli na red oni poznati akordi koje Pogorelić svira tako kao da je klavir još jedan orkestar u orkestru.
Pogorelić je očito i dalje, zapravo već nekoliko godina, u vrhunskoj formi. U Zagreb je u subotu stigao iz Rima, a jedino što je na putu od zračne luke prema gradu zahtijevao od organizatora i domaćina, Zagrebačke filharmonije, bio je klavir. Pogorelić je i nedjelju počeo uz instrument u Lisinskom, u maloj dvorani, odakle se malo prije podneva uspeo u veliku gdje ga je čekao već ugrijani orkestar. Za sinoćnji koncert, održan u Crvenom ciklusu, sve su ulaznice odavno prodane, a orkestar je s Kitajenkom nastupio i u petak, kada je izveo Šostakovičevu Šestu simfoniju, “Pjesme i plesove smrti” Musorgskog s basom Arutjunom Kočinjanom, te Drugu simfoniju Rahmanjinova.