Verica Radić već je trideset i šest godina članica ansambla Lado. Iza nje je na tisuće nastupa i doživljaja u Hrvatskoj i inozemstvu. I na desetke Porinom nagrađivanih ploča i kompaktnih ploča koje je snimio ansambl Lado. Trenutačno je Verica Radić plesna voditeljica neupitnog autoriteta. U Lado je došla onako kako se u jedini nacionalni folklorni ansambl u Hrvatskoj jedino i može doći. Preko zahtjevne audicije.
– Moja priča nikako nije tipična. U Lado sam primljena bez ijednog dana amaterskog folklornog iskustva. Bila sam na Kineziološkom fakultetu na kojem smo imali samo jedan semestar narodnih plesova. A onda je u godini kada je Lado slavio trideset godina postojanja održana velika audicija. Otišla sam na nju s grupom od čak desetak cura s fakulteta i primljena sam. Otada je Lado doslovno moj život. Bez obzira i na obitelj. Život u kojem je važna dinamika rada. U kojem nema puno toga unaprijed zacrtanoga. Za koji moraš imati puno zanosa, možda čak biti i malo blesav, u svakom slučaju pun entuzijazma – kaže Verica kojoj je na audiciji pomogao očito urođeni okret iz linđa.
– Važna je i požrtvovnost. Pa mi u relativno malobrojnom ansamblu imamo samo sedamnaest muških, i to s asistentom. Nerijetko nastupaju i s ozljedama jer ih nema tko zamijeniti, a koncert mora ići. Pa se onda linđo otpleše i s rupturom mišića u kuku – prisjeća se Verica koja ističe da se u Ladu jedinka uvijek mora žrtvovati za kolektiv.
Zagrepčanka Klara Kašnar u Ladu je tek godinu i pol. Ali ona je, za razliku od Verice Radić, godinama pjevala i plesala u KUD-u Kraluš iz Gornjeg Stupnika, a nešto kraće i u Folklornom ansamblu “Ivan Goran Kovačić” te pohađala nezaobilazni odjel za narodne plesove u zagrebačkoj Školi za klasični balet.
– Lado sam uživo prvi put vidjela na jednoj njihovoj generalnoj probi. I shvatila da je to to. Neke smo Ladove koreografije izvodili i u amaterskim društvima. Ali kada sam došla u Lado, shvatila sam koliko je truda, vježbanja i ponavljanja potrebno za koncertnu izvedbu. Uostalom, tu su i petosatne svakodnevne naporne probe. Kada odemo na neko gostovanje, to je sve samo ne turističko putovanje. Potpuno smo koncentrirani na nastupe – veli Karla. Među najmlađim članovima ansambla je i Antun Leinveber iz Cerne, koji s Ladom nastupa već tri i pol godine.
– Sedamnaest godina bio sam član KUD-a Tomislav iz Cerne. Pomagao sam i druga folklorna društva, stekao dosta iskustva, naučio puno koreografija. 2000. godine prvi sam put vidio nastup Lada na televiziji. I odlučio da ću kad-tad postati član Lada. Bila mi je to životna želja koja se ispunila. Kada publika gleda neki Ladov nastup, vjerojatno ne zna što se sve krije iza toga. A krije se naporan rad i to posebno rad na detaljima – veli Antun. I on i Karla misle da je kod rada u Ladu najvažnija ljubav. A onda ide sve ostalo. Jesu li među svojim prijateljima ‘face’ jer su članovi Lada?
– Pa ispituju nas kako je to u Ladu, kako je na putovanjima. Meni je prvo gostovanje s Ladom bio desetodnevni put u Hong Kong. Jasno da su takva putovanja interesantna i nama i drugima – kaže Antun.
Alan Kanski već je osam godina šef odličnog Ladova orkestra. Orkestar koji je počeo održavati samostalne nastupe nazvane “U društvu svirača”, u vrijeme kada ga je vodio kompletni umjetnik Goran Kačurov koji se odselio u Novi Zeland, upravo je završio snimanje velikog projekta. Tako je u studijima HRT-a snimljeno čak 140 glazbenih brojeva za četiri kompaktne ploče koje bi se trebale naći u monografiji o hrvatskim tradicijskim glazbalima koju bi uoči ovogodišnjeg Interlibera trebala objaviti Školska knjiga.
Cimbal iz Budimpešte
– Članovi orkestra sviraju na pedesetak instrumenata. Sada razmišljamo i o programu scenske prezentacije tradicijske glazbe kako bi mogli nastupati i mimo cijelog ansambla i to po mogućnosti i u inozemstvu. U posljednje vrijeme redovito nabavljamo i nove instrumente. Tako smo kupili nekoliko izvrsnih tamburaških instrumenata, nešto starih, ali i nešto novih. Nedostaje nam mali cimbal, ali ovaj stari cimbal koji s nama putuje na gotovo sve koncerte jako nam je važan. Izrađen je negdje prije Prvog svjetskog rata u Budimpešti, što na njemu i piše. Izradio ga je V. Josef Schunda, a kupili smo ga u Čakovcu. Na njemu je godinama svirao Stjepan Vrbanec, koji je s tim cimbalom sudjelovao i u snimanju poznate ploče “Z cvetnjaka Horvatske”. Nedavno smo obnovili drvene dijelove ovog starog instrumenta koji su mnogi željeli kupiti, i to čak izvan granica Hrvatske – kaže nam Alan Kanski koji je posebno zadovoljan uspjehom koji ima prezentacija tradicijskih instrumenata koju već neko vrijeme organizira sa solistom Ladova orkestra Stjepanom Večkovićem. U planu im je i suradnja s inovatorskim glazbenikom Filipom Novoselom koji je na jedinstven način spojio tamburašku glazbu i jazz.
1200 kompleta nošnji
Uoči svakog nastupa, a godišnje ih bude više od stotinjak, najveća gužva vlada u prostorijama u kojima se čuvaju doista neprocjenjive Ladove nošnje. Dugogodišnja voditeljica fundusa i radionice nošnji Vesna Kurilovčan (čiji je suprug Dražen Kurilovčan, inače odličan pjevač, ali i trubač, službeni dirigent i glazbeni voditelj ansambla) ponosna je na čak 1200 kompleta narodnih nošnji koje Lado pozorno čuva. A čak 85 posto tih nošnji su originali!
– Sve te nošnje čuvamo za sljedeće generacije. A to nije lako jer imamo materijale starije od stotinu godina koji se moraju čuvati na posebne načine, imamo i materijale životinjskog porijekla koji isto zahtijevaju specifičan pristup. Ali moram reći da Lado nije skupljač narodnih nošnji ni muzej, nego umjetnička kuća. Zato mi idemo za potrebama koreografa i koreografija. Naše narodne nošnje slijede umjetničke potrebe koreografija. Tu je najvažniji umjetnički element. Mi nismo samo doslovno prebačeni teren na scenu. Nadam se da će i ubuduće Lado ostati umjetnička kuća – veli Vesna Kurilovčan koja uporno kompletira Ladovu zbirku nošnji, reprezentativnu i izvan hrvatskih granica.
Ravnatelj Lada Krešimir Dabo u završnim je pripremama za nastup Lada u beogradskom Narodnom pozorištu sa srpskim nacionalnim folklornim ansamblom Kolo s kojim su zadnji put zajedno nastupali još 1989. godine, i to u velikoj dvorani beogradskog Kolarca. Doduše, tada su još na istom koncertu sudjelovali kosovski ansambl Šota i makedonski ansambl Tanec.
Englezi su padali u nesvijest kada su slušali naš na mahove teški, brustonalni, gorki, plačni pjev
– Nakon Beograda nastupamo 15. travnja u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu uz pokroviteljstvo hrvatskog Ministarstva kulture. Ulaznice za zagrebački koncert rasprodane su za samo dan i pol – kaže Dabo koji je zadovoljan što će u listopadu ove godine Lado nastupiti u Budimpešti te što se vraća na Dubrovačke ljetne igre. Ovog će ljeta Lado u stanci tradicionalne ljetne jadranske turneje nastupati i pred zagrebačkim Klovićevim dvorima. U planu je i da se tradicionalni godišnji koncert izvede i u splitskoj Spaladium areni, ali i u osječkom Gradskom vrtu.
– U današnjim je uvjetima jako teško organizirati međunarodna gostovanja. I to pogotovo ona duža, jednodnevna još i mogu proći. Kada stranim organizatorima kažete da imate folklorni ansambl od 55 ljudi na putu te tonu i pol opreme, oni u pravilu traže alternativu. Danas je potrebna neka nova fuzija u prezentaciji tradicijske glazbe na međunarodnoj sceni – veli Dabo koji je ponosan da je ansambl Lado prošle godine imao čak 105 nastupa. Ali očekuje da će Ministarstvo kulture konačno odobriti dva nova plesačka radna mjesta jer je sa samo 35 plesača i pjevača teško organizirati zahuktali posao u situaciji kada Lado po Zakonu o ustanovama u kulturi ne smije uzimati honorarne plesače i pjevače.
Nastup u Beogradu
Lado je sada i pred svojevrsnom prekretnicom. Nakon četvrt stoljeća s mjesta umjetničkog ravnatelja u zasluženu je mirovinu otišao Ivan Ivančan. Zamijenit će ga, i to od 18. travnja energični Andrija Ivančan, mlađi sin karizmatičnog i legendarnog etnokoreografa Ivana Ivančana starijeg, o čemu je prije tri tjedna većinom glasova odlučilo Upravno vijeće ansambla (uz četiri glasa za, jedan protiv i dva suzdržana).
– Možda nova generacija plesača i pjevača i treba promjenu. Možda ansambl treba svježi zrak, ali nadam će da će osnova ansambla Lado ostati fina estetika, naslijeđena od osnivača ansambla Zvonimira Ljevakovića koji se, kada je burno otišao s ravnateljskog mjesta ansambla, u njega nikada više nije vratio. A Ljevaković je imao izvanredan ukus. Lado se od brojnih drugih sličnih stranih ansambala i razlikuje upravo po toj Ljevakovićevoj estetici. Estetici koja bira najljepše nošnje, najljepše od plesa i od pjeva. Taj stil i duh mora biti održan i u budućnosti. Na njemu se mora temeljiti svaki budući rad u ansamblu – ističe iskusna i utjecajna Verica Radić koja žali što Lado tako rijetko putuje u zapadnu Europu jer zapadni Europljani iznimno cijene njegovanje estetike i u tradicijskoj glazbi.
– Na jednom poslijeratnom koncertu u Vukovaru srela sam Engleza koji je tamo bio s UNPROFOR-om, a koji se sjećao Ladova zvuka koji je davno čuo na našem nastupu u londonskom Royal Albert Hallu. Englezi su padali u nesvijest kada su slušali naš na mahove teški, brustonalni, gorki, plačni pjev. Ništa čudno. Hrvatski narod pjevao je u najtežim trenucima. A Ladovi nastupi se ne zaboravljaju. Na seminarima koje smo Ivančan, Dubravko Radić i ja imali u Japanu 2006. godine, a koji su bili odlično posjećeni i okupili čak pet stotina Japanaca, razgovarali smo i s jednim Japancem kojeg smo oduševili još 1985. godine kada smo uoči zagrebačke Univerzijade nastupili u Kobeu. On nam je rekao da se najviše sjećao ljepote naših djevojaka, nije se mogao odučiti koja je djevojka bila ljepša. I skladan izgled važan je za Lado, ne samo skočnost, muzikalnost, pjevački talent, okretnost i entuzijazam – uvjerena je Verica Radić.
A trenutačne će domete ansambl dokazivati prvo u Beogradu i Zagrebu. Koncert će otvoriti amblematske Cosettove Ladarke, a zatvoriti slavna folklorna koreografija, čuveni Podravski svati Ivana Ivančana starijeg čiju glazbu potpisuje stalni suradnik Lada Marijan Makar.
Lado će na tom zajedničkom koncertu hrvatsku tradicijsku baštinu predstavljati i s Krčkim tancem te koreografijama Na veliko Prelo, Prigorskim plesovima, Divojku za ruku rumenu jabuku.