Od prvog trailera čekao je ovaj autor Izazivača, kako je u nas preveden Ford vs Ferrari. Za svakog i površnijeg poznavatelja automobilskog sporta, pa rekli bismo i povijest 20. stoljeća općenito, morao je čuti nešto o Carrollu Shelbyju i rivalstvu Forda i Ferrarija za prestiž u nekada najpoznatijoj svjetskoj utrci, 24 sata Le Mansa.
Doba je to sredine 60-tih, realno, posljednjih trzaja automobilske romantike, kada su trkaći automobili još bili sirovi, kao i natjecanja u kojima su se pojavljivali, te kada su ih vozili karizmatični tipovi, (pre)često uz ozbiljan rizik po vlastiti život. Izazivač nije priča o nekom mitskom dvoboju poput onog između Jamesa Hunda i Nikija Laude, ili Ayrtona Senne i Alaina Prosta, spomenimo baš one koji su ljubiteljima oktanskog sporta pružali obrise nadmetanja kod kojih su i ekstremne brzine na pistama padale u drugi plan, odnosno utrke se pratile zbog takvih ljudi za koje se navijalo kao danas za nogometne klubove ili reprezentacije.
Ne, ovo je prije svega priča o nadmetanju dva kultna proizvođača automobila, Forda i Ferrarija. I to u trenucima kada Ferrari nemilosrdno godinu za godinu pobjeđuje na utrkama poput Le Mansa, ali ga to košta novca te je s te strane u nezavidnoj situaciji, a Ford je pun novca taloženog desetljećima prije, ali mu na tržištu baš i ne ide, te se ne može priviknuti na novo vrijeme u kojem automobili moraju kupcu ponuditi posebnu draž. Riječ je ovdje o prestižu u automobilskoj industriji koji se ne očituje, kao danas, u tome tko će prvi napraviti automatski mjenjač s deset brzina ili samovozeći automobil, nego u tome koja će marka održati svoj imidž općeg sinonima za automobil.
O Enzu Ferrariju ne treba previše duljiti, Il Commendatore gradio je taj imidž u nadmoći tamo gdje je najteže, u Le Mansu, Ford u količini automobila koje njegova traka može izbaciti. No, koji se ne prodaju. Iako je Ford doista i pokušao kupiti Ferrari, a završetak tog pokušaja efektno je prikazan u filmu kada Enzo kaže kako 'Ford radi male ružne automobile u ružnim tvornicama'.
Put je jasan, Ferrarija se mora pobijediti, i to se očito neće moći Mustangom nego nečim sasvim drugim. Prije svega drugačijim razmišljanjem iz kojega mora proizići potpuno drugačiji automobil. Pokušao je Ford angažirajući glavnog inženjera iz Lole, iz čega je u Fordovoj tvornici u Sloughu izašao GT40 no od kojega je bilo malo ili ništa sve dok nije došao u ruke Carrola Shelbyja. I tu počinje priča Izazivača. Shelby je, naime, prvi i tada jedini vozač Amerikanac koji je pobijedio na kultnoj utrci.
Svoju je vozačku karijeru morao prekinuti zbog eskaliranja problema sa srčanim zaliskom koji je imao još kao dijete s čime film i počinje. Druga je velika figura autosporta koji je sa Shelbyjem najzaslužniji za prekid dominacije Ferrarija Ken Miles, engleski vozač i inženjer, osobenjak koji je sa Shelbyjem imao jedan poseban odnos. Tako se Izazivač prezentira kao priča o dvojici romantika koji u zadatak dobiju da prekinu dominaciju, jednog drugog romantika, Enza Ferrarija, usput se boreći protiv korporativne birokracije i sitnih interesa. Shelbyja i Milesa glume Matt Damon i Christian Bale, no još je u Izazivaču velikih zvijezda koje tumače također neka velika imena.
Kao poveznica Shelby Americana, kako se zvala Shelbyjeva tvrtka, i Forda pojavljuje se Lee Iacocca, tada Fordov marketingaš koji uspijeva uvjeriti šefa tvrtke Henryja Forda II, da veliki proizvođač kod kojega su se automobili po prvi puta počeli raditi na traci uđe u autosport. Njih tumače sve bolji Jon Bernthal te također osebujne Tracy Letts. S ovom četvoricom velikih ljudi automobilske industrije Izazivač dobiva i spomenarsku vrijednost, jer nitko od njih više nije među živima, Iacocca je preminuo ljetos. Spomenimo da Enza Ferrarija tumači dobri talijanski glumac Remo Girone.
Realno, film nema negativaca, no netko je morao biti 'pedro' pa je to Leo Beebe, jedan od Fordovih vodećih ljudi tog vremena koji je postao i šefom novog kompanijskog sportskog odjela i – nije volio Milesa. Barem prema filmu. Listajući povijesne zapise, nalazimo kako je točno da je Beebe smatrao Milesa hazarderom, no teško je govoriti da se radi o nekom antagonizmu. Ipak, ostatak je priče prilično točno prikazan. I to na krajnje uzbudljiv način. A to podrazumijeva zaista atraktivne scene s piste gdje se nije štedjelo na decibelima pa kada sjednete u kino naći ćete se u većim dijelovima filma uronjeni u juriše nekoliko tona lima uz urlike ispuha koji paraju uši. Divota! Pogotovo ako ste oktanski zaljubljenik, rijetko smo vidjeli nešto ovako atraktivno čemu ozbiljno pridonosi i opušteniji nego inače Christian Bale za volanom.
Redatelj James Mangold nije ispustio iz vida koliko je opasan tada bio automobilski sport, pa u filmu u par navrata vidimo i scene ozbiljnih sudara na kojima se nije štedjelo. Damon i Bale dovoljno su razvili kemiju između dvojice junaka filma koji su dokaz da i velika korporacija koji puta mora ovisiti o vještinama tek par ljudi. Pa tako od emocije ne može pobjeći ni gledatelj. Za one koji nisu dovoljno upućeni u cijelu priču, bolje da ovdje završimo i pustimo vas da odete u kino.