Dundo ovog puta ne stiže u Rim, pameti dozvati sina razmetnog. On je ovdje u nekom neimenovanom gradu današnjice. Grad je to uvelike nalik Dubrovniku, po njemu, uz vodiča koji vrti uvijek jedne te iste fraze, lutaju turisti, oni gledaju fotoaparatima, a ne očima, snimaju se "selfiji“, sve počinje i završava u kafićima, iz dućana se iznose vrećice pune najskuplje brendirane robe, a Negromant je tek starac koji skuplja plastične boce.
Pomak za obljetnicu
Tim i takvim pomakom redatelj Krešimir Dolenčić, ujedno i ravnatelj Igara koji je 65. obljetnicu festivala želio obilježiti legendarnim naslovom Dubrovnika i o Dubrovniku, htio je ispričati vječnu priču o odnosu sinova i očeva, ali i o novcu koji je njen neizostavan dio. Zbog toga je u središte ovog uprizorenje Držićeva "Dunda Maroja“ stavio sina – Mara Marojeva (Filipa Detelića). Bio je to veliki rizik, koji se nipošto nije isplatio. Izgubio se, naime, Pomet, izgubila se, dobrim dijelom i sva čarolija ove nevjerojatne komedije.
Šteta je to veća jer ovog puta Pometa glumi doista sjajan glumac Frano Mašković, ali ovdje je on gurnut u drugi plan, prigušen. Najbolje se to vidi u njegovu najpoznatijem monologu, onom o hrani i hedonizmu, o "pečenom kopunu“. Ono što je inače teatarska oda radosti življenja, ovdje je izgovoreno sa sjetom, melankolijom…. I kopune i Pometa kao da je progutala gužva koja neprestano vlada na sceni u ovoj predstavi, gdje svi hodaju, trče, viču… gdje su djelomično nerazumljivi, unatoč mikrofonima koje nose.
Osnovni je dojam, zapravo, da se ovom predstavom htjelo previše toga: istaknuti sadašnjost, postići da Držić bude naš suvremeni autor, komentirati sve ono što oko nas u Dubrovniku ne valja (zato su uz borbu protiv kafića i restorana koji ovdje, kaže Dolenčić, uzimaju mjesto teatru, i oni postali važan dio priče), ali i na neki način u nešto više od dva sata predstave "ugurati“ cijeli Mediteran i objasniti kako se on prelama u današnjem Dubrovniku. To se, primjerice, vidi iz scene u kojoj Nikša Kušelj (Ugo Tudešak), koji stoji visoko na skeli, urla "Laura“, a koja u sjećanje priziva slavni Fellinijev "Amarcord“ i još slavniji povik: "Hoću ženu!“
Ovdje kao da se stalno redatelj bori s intendantom, a predstava plaća dug komentarima na temu svega što ne valja, što je teško…"Dundo“ tako od prevelikog htijenja ostaje na prvom koraku – predstava koja je mogla biti istinski spektakl počevši i od sjajnih glumaca koje je okupila: Nikša Butijer, Maro Martinović, Ksenija Marinković, Doris Šarić-Kukuljica, Petar Leventić, Žarko Savić… ostaje "Dundo“ zbog kojeg ćemo žaliti na propuštenoj prilici i velikom trudu koji je u nju uložen. Ona u kojoj žalimo Pometa, u kojoj Petrunjelu nismo ni upoznali, ona u kojoj nismo ni na čijoj strani jer emocija ovdje gotovo i nema. Ostaju ipak važna pitanja, ona za dramaturginju Milu Pavičević (primjerice, kamo su nestali neki likovi, zašto su nejasni odnosi između njih, kamo je nestala Petrunjelina vrckavost, što je istinski kraj ove priče), ali i ona mnogo važnija za samog redatelja.
Najvažnije pitanje
Je li istinska diva hrvatskog teatra Doris Šarić-Kukuljica (ovdje u ulozi Sadi) zaista morala biti loš komentar ruske mafije (čak ne ni toga), jer uloga koja je u izvorniku židovski trgovac draguljima, ovdje je polupijana, poludrogirana žena koja svijetom šeće uz tjelesnog čuvara koji izgleda kao Tadzio iz „Smrti u Veneciji“, a sve što od njega vidimo na sceni jest da je dječak vješt gimnastičar? Je li Laura, ili sponzoruša u današnjem smislu te riječi, tek karikatura od kartona i to kada je glumi Ksenija Marinković?
I za intendanta Krešimira Dolenčića ovdje je puno pitanja: ako je 65. rođendan Igara trebao biti u znaku klasika, zašto onda populizam "Romea i Giuliette“, zašto "Dundo“ u kojem se izgubio i sam Držić? Ili ono najvažnije i najbolnije: po čemu ćemo pamtiti 65. Dubrovačke ljetne igre? Može li balet "Opasne veze“ spasiti baš sve? I u konačnici najvažnije, pitanje za sve: kakve nam to Igre trebaju – 66. put?
>> Dolenčić novinarima: Dajte mi barem pet kartica teksta
>>U ponoć, kada utihne promet, Gradom se počne šuljati Pomet
To je kad se želi biti veći od pisca! A što je pjesnik htio reći ne zna se! Isto se događa i s Shakespearom - svi nam žele reći kaj je on mislil!