Volio sam je više nego ijednu prije i poslije. Bila je graciozna, bjeloputa, hepbernovski tanka, dotjerana s puno stila, malena, meni visokom ni do pasa, ali sva bez mane, kakvo žensko treba biti. Nježna, širokih bokova, ravna trbuha, krupnih, sjajnih očiju koje bi se raširile na moj najmanji dodir, a ona ustreptala primajući me u zagrljaj cijelog. Nije marila što sam velik i težak, sve je ona to stoički trpjela. Zagrlila bi me kao majka dijete i zakratko drhtala kao ranjena ptica koja ne zna da je spašena. Veza je godinama bila ista kao prvog dana.
Nikad nije poskočila od mojih jutarnjih dodira hladnim nogama, nije odbijala nježnosti, a te oči, te tamne oči, tajanstveno duboke, zasvijetlile bi isti čas kao u mrklom mraku na sljemenu razbuktali krijes. Ništa mi drugo u životu nije trebalo, tek pogled na uvijek isto lice koje iz dubine zjenica ponavlja – dobar si, ostani takav, tu sam za tebe. Uvijek jasna i kad šuti: Vjeruj mi, ne varam te!
Kakav sretnik, imati uza se žensko spremno udovoljiti mi bilo prije doručka, kadikad oko ručka, pa i večere, ako se ranije nije stiglo. Nije postojalo negostoljubivo vrijeme. Uvijek je bila raspoložena za milovanje i škakljanje, ako treba nekoliko puta zaredom, neutažive strasti, uz nehinjeno podrhtavanje.
Bio sam nezajažljiv. Svakodnevno željan ritmičnih pokreta gore-dolje, iščekivanja vrhunca i potpuna užitka koje se prolijevalo mojim golim tijelom. Sve što smo propustili noću zbog mog umora nadoknađivali smo jutrima. Bacao sam se na nju natašte, prije doručka, prije crne kave, bez koje nije počinjao dan. Mamila me, nije da me nije mamila. Po cijele dane bila je više razodjevena nego odjevena. Lako dostupna. Ono što mi je smetalo, ono što je izazivalo sumnju bila je tetovaža na vratu s kojom mi je došla u kuću. Dugo sam šutio, kuhao u sebi, na kraju nisam izdržao – počeo sam ispitivati, dosađivati kao manijak. Odakle joj to čudno strano ime, tko je muškarac s kojim je bila prije mene vrijedan boli tattoo-igle. Viđa li se s njim kad sam na putu?
Ti si mi prvi, govorila je. To smo mi cure u pubertetu dobile iz zafrkancije od momaka malo starijih od nas. Počastili nas za rođendane. Svakoj isti darak, da se ne posvađamo oko toga čije je ime ljepše. Tako nas tetovaža drži u zajedništvu na raznim stranama svijeta. Pubertetski štos, ništa više! Ne znači ništa, umiruje me, i dodaje da je bila u iskušenju skinuti je prije negoli smo se upoznali, ali, vjeruj mi, kaže umiljato, ljepša sam ti ovakva nego s ožiljkom. Nikad tijelo ne bude isto kao prije.
Smirio sam se. Nisam želio dublje kopati, kvariti vezu. Prihvatio sam kako jest. Što ako je i bilo nešto između nje i neke individue prije nego smo se upoznali? Nevažno, ne rovari po nebitnoj prošlosti. Sebe radi progledao sam joj kroz prste. Velik sam krivac. Kad bi znala broj usputnih žena, bilo bi me sram. Priznajem, nisam nijednoj bio bezuvjetno odan. Volio sam okusiti i nešto drukčije od vlastite partnerice, osim svoje pogledati druge ljepotice. I k tome otkrivati da moje golo tijelo ne izaziva zgražanje.
S njom, tako savršenom, bio sam na mukama. Htio sam biti vjeran, ali labava je to bila odluka. Podlegao sam. Imam opravdanje, nisam tražio, slučajno se dogodilo, bez plana, bez namjere. Na jednom pa na drugom tulumu. S istom nikada više od jedanput. Tješim se poslije, umanjujem krivicu, lako je u gužvi ostati bez pameti, zgriješiti na brzinu u uskom prostoru, u hodniku ili kupaonici gdje se tijela izmiješaju u znoju i alkoholnim parama, a žensko savršene linije nudi se izazovno oslonjeno uza zid. Nehotičan dodir kože, zamah duge kose pune mirisna afrodizijaka i koračić odvuče udove u grijeh.
Na kraju ništa novo nisam doživio, ništa novo vidio. Vraćao sam joj se kao kupac prvoj jabuci, pokunjen i kriv, zavaran osjećajem da negdje drugdje postoji veće savršenstvo. Ništa od toga. Moja jabučica nudila je što nije nijedna druga, nesvjesna što čini mom samopouzdanju na drugom terenu. Jesam, naišao sam na vitkiju, mlađu, širu u bokovima, premazanu svim mastima, verziranu za razne vratolomije, na jednoj nozi, na dvije, bočno, uza zid, po sredini, u pozi 69, straga, na glatkom parketu, na tepihu, cik-cak pločicama, ravnim, neravnim, grbavim, ali sve mi je te užitke pokvarila bezobrazno se smijući s poda pri rastanku: "Bok, debeli! Vidimo se."
Uvrijedila me kao nijedna dosad. Ta me više neće vidjeti točno da izmisli revolucionarnu pozu. Neće mene vrijeđati slučajna šuša za koju ne znam kako je baždarena. Je li uopće bila na liječničkom pregledu? Prestravljen konstatiram kako sam mogao s nje pokupiti neizlječivu boleštinu – gljivice, kraste, ekceme, tko zna kakve viruse. O tome prije nisam mislio.
Vratio sam se kući kao opran u veš-mašini. Odmah sam je zagrlio. Nije nanjušila ništa opako. Da se iskupim, obasipao sam je darovima, tada i kod svake sljedeće nevjere. Ništa veliko, nekom smiješnom naljepnicom, duhovitom, dobro sročenom ljubavnom porukom, ružicom. Prao sam grijehe češće nego što je uobičajeno za normalan par. Nijednom nije posumnjala da je varam. Barem je tako izgledalo, jer nisam čuo gunđanje što kući dolazim kasno noću, nezainteresiran za našu igru. Ali, nešto se s njom ipak događalo. Osjetio sam da je umorna, da sporije reagira, da se njezine oči ugase kad su mi najpotrebnije, da joj je koža sivkasta, uvela, suha, gruba, neugodna kad bih se o nju očešao.
Popričao sam sa starim prijateljem. Znao sam da će pomoći. "Kupi joj minerale, najbolje vitamin C s produljenim djelovanjem. Živnut će ona opet." Nisam štedio, nabavio sam veliku zalihu i nagovorio je da odmah uzme duplu dozu. Kako sam bio sretan vidjevši da blista kao nekad. Pokazala je sve isto kao toliko puta prije. Bio sam zadovoljan, sve je opet bilo po starom. Čak sam se zakleo na vječnu ljubav.
Bila je to velika žrtva. Spopao me strah da će mi se dogoditi isto što i u prethodnoj vezi uz tejlorovski ljubičaste oči. Ženski auditorij neka blago sudi – znam, nehumano je zbog starosti odbaciti nešto što si nekad volio. Ali Elizabetha se jako postarala, usporila u svemu, slikovito rečeno zahrđala, dobila masne podočnjake, kasnila, poslije toliko zajedničkih trenutaka činila sve krivo kao da je ničemu nisam naučio. Haljine više nije mijenjala, odijevala se uvijek u isto, već podrapano, ofucano, izblijedjelo, s bezbroj mrlja. Više nisam imao volje približiti joj se.
Sada mi se isto događa s Audrey Hepburn. Trudi se, ali nije mi to dovoljno. Znao sam kamo to vodi. U novu nevjeru! K onoj što mi je dužna zadovoljštinu. S vrata me odmjerila i ispljunula staru uvredu:
"Bok, debeli, vratio si se!"
"Tko ti je debeli! Daj da vidimo!"
Brzo sam se skinuo i prignječio je s guštom.
"Evo, vidiš! Jasno mjerim devedeset i osam kao i prošli put."
Razljutio sam se, šutnuo je, a onda ponižen shvatio da kažnjavam krivu stvar.
Znao sam s kime se moram obračunati. Lažljivica jedna, sve mi je ove godine lagala, varala svakodnevno. Držala me pokornim s četiri kilograma manje, prelijepa devedeset i četiri. Sve naše bilo je varka, privid savršene težine. Nećemo tako dalje.
Isti dan kupio sam crnomanjastu nalik Evi Mendes, a vagu Audrey zavitlao u kontejner.