Dio svoje slave i ugleda umjetnici, među njima i likovni, često stječu zahvaljujući sredstvima zajednice. Neki dobiju svake godine više, drugima za projekte novac iz državnog proračuna nadođe povremeno. Porezni obveznici plaćaju brojne uspješne karijere pojedinaca. Neki slikari, kipari, književnici, filmaši, konceptualni umjetnici s godinama zaborave da su u njihovim "veličinama" ugrađeni novčići radnika koji često i ne vide konačna djela.
Tek se kao iznimka u našoj kulturnoj sredini javlja samofinanciranje projekata, svejedno kako se oni zvali i s koje kreativne razine dolazili. Upravo ovih dana svjedoci smo kako je kiparica Marija Ujević-Galetović, redovita članica HAZU, otvorila svoj Park skulptura, javnu galeriju na otvorenom, s njezinim atraktivnim kipovima iz svih stvaralačkih razdoblja.
Umjesto da bude samo jedan broj u nekom gradu, da se njezina skulptura postavlja ili raseljuje kako tko hoće, kiparica je park sama uredila na otoku Silbi, u središtu mjesta. Na obiteljskom naslijeđu, parceli svoga pradjeda Šimuna Lovrovića. Oplemenila je prostor umjetnošću, brončanim kipovima čije je lijevanje plaćala od svojeg novca. Ni od koga nije tražila ništa. Ni od HAZU, ni od Biškupića, ni od zadarskoga HDZ-a ili SDP-a. Nije uključena ni u shemu javno-privatnih investicija. Ovo je oda obiteljskom naslijeđu, njezinim korijenima. Možda se pradjedova parcela mogla dobro preprodati, a za skulpture akademkinje sigurno bi se našlo mjesta u novom Muzeju suvremene umjetnosti.
Ovako su kreativni prkos i osobni ponos stopljeni u osobnoj velikoj kreaciji, nezavisni ma od koje političke grupe. A brojni Marijini kolege, makar im (više) nije sila, traže za sebe terene i atelijere, računajući kako zajednica treba beskonačno ulagati, podržavati i održavati njihove veličine.