Nakon drame “Rose is a Rose is a Rose...”, “Prizori s jabukom”, u kojima biblijski mit o zabranjenom voću pretvara u priču primjerenu današnjici, u priču o ratu, razaranju, ljudskom pristajanju na opće simbole bez propitivanja njihove stvarne vrijednosti, drugi su dramski tekst koji autorica i sama izvodi na sceni. I dok svi redom hvale njezine tekstove, sama izvedba očito je druga priča, koja najčešće zbunjuje – ili čak i ljuti – publiku. No, premijera predstave “Prizori s jabukom”, 5. kolovoza na Dubrovačkim ljetnim igrama, bila je i za nju sasvim novo scensko iskustvo. Name, upravo u zadnjoj sceni predstave prvi se put ritnula njezina beba koja na svijet stiže u siječnju. I zato priča iz rajskog vrta za nju ima i vrlo intimnu stranu.
Postoji li i danas rajski vrt? I što bi on bio za vas?
– Danas ne mogu postojati mjesta koja su na takav luksuzan način odcijepljena od ostatka svijeta. Bilo bi vrlo neodgovorno konstruirati za sebe rajski vrt, jer bi to značilo biti autističan prema katastrofi u kojoj živimo. Zato je danas željeti rajski vrt – grijeh.
Koja je glavna poveznica između predstave “Rose is a rose...” i “Prizora s jabukom”?
– To je trilogija. Počelo je s “Rose”, dramom koja je pisana kao partitura, zatim je nastala “Jabuka”, a treći je tekst “To nismo mi, to je samo staklo”. Poveznica im je iskustvo izvođenja. U svakom svom tekstu očitavam vlastitu poziciju, i uvijek je tu i priča o samom procesu nastajanja teksta. Umjesto didaskalija, za mene postoje mjesta u kojima opisujem vlastitu autorsku poziciju. Na neki način to je upliv realnog u jedan dramski korpus. To je promijenilo način na koji pišem. To znači da više ne pišem za sebe i iz sebe, nego i za sebe kao izvođača. To je osnova ove trilogije, a tematski se sve tri drame vežu uz motiv neposluha. Ovdje je neposluh neka vrsta parafraze biblijskog mita o Adamu i Evi i kušanju zabranjenog voća. Njihov grijeh postaje to što su propustili kušati to voće na vrijeme, imamo grijeh nečinjenja.
Što je bio ključni okidač koji vas je natjerao da počnete izvoditi svoje tekstove na sceni?
– Oduvijek sam sebe opisivala u svojim tekstovima, a i pišem tako da puno prolazim tekst, zadnje verzije čitam naglas. A kada smo 2000. osnovali BADco., odlučili smo da će to biti platforma na kojoj će se svatko moći okušati u onom što ga stvarno zanima. Tamo sam prvi put režirala (to je bila “Misa za predizbornu šutnju”) i na kraju sam počela izvoditi svoje tekstove. Shvatila sam da moram preuzeti odgovornost za ono što pišem. Ali ja još uvijek ne mislim da je ono što radim idealna inscenacija mojih tekstova. To nikako! Jednostavno imam sve više potrebu javno progovarati tekstove koje pišem, i dalje se čvrsto držeći točke da je moja pozicija isključivo pozicija autora. Ja nisam redateljica. Ni glumica!
Što kada tekst od vas uzmu glumci?
– Ponekad se dogodi nešto lijepo, ponekad manje lijepo. Ksenija Marinković u “Europi”, u ZKM-u, u režiji Franke Perković – to je bila maestralna predstava. Dakle, uvijek postoje glumci i redatelji koji to mogu, ako ih zanima, suočiti se s izazovom.
Rekla bih da ste u ovoj predstavi postigli i novu razinu razumijevanja s glazbenicima – Alen i Nenad Sinkauz – koji su s vama na sceni. U “Rose...” oni su bili u drugom planu, dok su oni ovdje s vama u posebnoj vezi.
– Kada smo radili “Rose”, zadatak nam je bila koncertna izvedba. Ovdje radimo dramsku situaciju. Jako je bitno njihovo veliko iskustvo u kazalištu, a počeli su još kao studenti u Padovi i tamo su u deset godina napravili čak jedanaest predstava. A kako su oni i skladatelji, pokazalo se da glazbu rade vrlo slično onome kako ja radim tekst. Zato i jest veliki užitak raditi s njima i mislim da se to osjeća i na sceni.
Može li se na isti način raditi i velika ansambl-predstava?
– Mislim da ne. Tamo se uvijek postavlja pitanje autoriteta i diktature. Ja i volim raditi kraće i manje predstave jer mislim da one više odgovaraju senzibilitetu našeg vremena. Zato i imam problem s velikim projektima, sa spektaklom. Mislim da treba ulagati u ljude koji rade predstave, a ne u spektakl.
Jeste li zadovoljni suradnjom s Igrama?
– Sretna i zadovoljna. Sjajno smo surađivali s Dorom Ruždjak i to je bilo vrlo poticajno. Ovdje je odlična atmosfera, puno ljudi iz teatra, stalno su ovdje i kolege s kojima se može raspravljati o nekim temama. Usto, trebao nam je prostor koji ima posebno značenje, koji je simbol.
Htjeli smo da u prostoru koji je ponos grada tematizirano simbole određenog društva. Palača Sponza je prostor u kojem smo mogli konstruirati jedan idealni svijet, civiliziranog građanskog društva, a onda iz druge perspektive pokazati da sve i nije tako kako se čini.