Zaista nije teško razgovarati s pijanistom i skladateljem Matejom Meštrovićem jer njegovi interesi daleko nadmašuju glazbu. Svojevrsni je renesansni umjetnik, čovjek koji sam režira sve svoje spotove, a raditi u photoshopu naučio je kada je poželio da uz njegovu glazbu "ožive" fotografije Ive Pervana. Istinski je radoholičar i ljeto bez trenutka predaha ne znači mu mnogo jer ovih dana priprema spektakularni koncert koji će 2. rujna održati u HNK Zagreb. Koncert je naslovio "Matej Meštrović i prijatelji" jer uz njega tu su: dirigent Jonathan Griffith, flautistica Iris Derke, saksofonist Rob Derke, sopranistica Lana Kos, pijanistica Kristina Bjelopavlović, udaraljkaš Borna Šercar i violinist Yury Revich. No, bit će to ujedno i mnogo više od liste zvijezda, o čemu Matej Meštrović kaže:
– Nakon svih mojih godina došlo je vrijeme da zaokružim sve ovo što sam do sada postigao, godine kroz koje sam stekao iznimne prijatelje vrhunske glazbenike. Zato je naslov "Matej Meštrović and Friends" i bit će to veliki koncert na kojem ću publici ponuditi, dopustite mi da se izrazim pop rječnikom, najveće hitove koje sam do sada skladao.
Što može očekivati publika na koncertu kojim počinje glazbena jesen u Zagrebu?
Publika već zna da od mene može očekivati različita iznenađenja.
Riješimo onda najveću enigmu: jedan klavir? Dva, tri, jer sve ste to već iskušali?
Ovog će puta to ipak biti samo jedan klavir, uz orkestar Opere HNK Zagreb i dirigenta Jonathana Griffitha i sve moje drage goste. Svatko od njih će nastupiti kao solist u nekoj od mojih kompozicija, aranžmana klasične glazbe i obrada. Ono što mogu najaviti jest da ću si upravo na ovom koncertu ispuniti jednu od svojih najvećih želja, koncert ću otvoriti kao dirigent. Počinjemo koncert Fugom za gudače i solo violinu, koju će odsvirati Yury Revich, vrhunski mladi glazbenik svjetskog kalibra koji svira na Stradivarijevoj violini.
Koliko je na takvom koncertu gdje imate mnogo gostiju važan poredak odabranih skladbi, određena dramaturgija koncerta?
Uvijek razmišljam o dramaturgiji koncerta, ali i o režiji, što i kako napraviti da koncert ima svoju putanju, da bude zaokružen. Mislim da sam ovaj put napravio fantastičan koncept gdje ću istovremeno sve te glazbenike predstaviti kao soliste, uz njih je uvijek i orkestar, a i ja sam cijelo vrijeme prisutan kao pijanist, osim u kompozicijama gdje nema klavira. I vrlo mi je važno da koncert ima jaku uzlaznu putanju jer svirat ćemo bez pauze, ukupno 70 minuta, sve ide prema krešendu.
Kojim putem do velikog finala?
Nakon uvodne Fuge, Kristina Bjelopavlović svirat će moju kompoziciju koju sam napisao s 19 godine, drugi stavak Engleske rapsodije, s nagrađenog CD-a, zatim Iris Derke, flautistica iz New Yorka, će svirati sa mnom Koncert za flautu i orkestar, koji sam njoj i posvetio i koji smo svojedobno izveli u Zagrebu... Lana Kos će otpjevati Verdijevu ariju, Borna Šercar, moj dugogodišnji suradnik, svirat će udaraljke, ali će na bocama odsvirati uvertiru iz opere Carmen, zatim Rob Derke, senzacionalni jazz saksofonist iz New Yorka koji će svirati moju kompoziciju za klavir, bubanj i bas gitaru. Bit će tu i skladba s otvaranja Pelješkog mosta, kao i svjetska praizvedba moje kompozicije Pleter, koju sam snimio s londonskim simfoničarima, a sve ću zaokružiti Dunavskom rapsodijom, koja je nagrađivana i koju sam praizveo u Carnegie Hallu. Naravno, orkestar će imati puno posla, ali i malo prilike za predah, a sve su kompozicije u mojim aranžmanima. Mislim da će energija biti na vrhuncu i zato pozivam publiku da požuri po ulaznice jer brzo će nestati.
Zanima me koliko se po vašem mišljenju promijenio stav publike prema klasičnoj glazbi? Počevši od slavnih koncerata tri tenora, Božićnih koncerata u Beču koje je svojedobno radio pokojni maestro Šutej, pa sve do crossovera, mnogo showa je ušlo u klasiku i čini se da je sve manje publike koja posvećeno u mraku dvorane pozorno sluša svaki ton.
To se jako osjeća. Evo, dobar je primjer moj nedavni nastup na Zagreb classicu sa Zagrebačkim solistima, gdje smo vidjeli koliko ljudi sjedi na travi Tomislavca i uživa. U tom kontekstu publika doslovce očekuje show. I iz tog sam se razloga na tom koncertu pojavio u ružičastom fraku. I te kako osjećam što publika danas traži, a uz šansu da zvučim prepotentno, usuđujem se reći da zbog toga i jesam toliko uspješan. Publika voli ono što radim.
A vi volite komunicirati s publikom?
Strašno, volim imati taj neposredan kontakt. I uvijek im govorim da izvade mobitele, da snimaju, plješću....
Sve je dopušteno na vašem koncertu?
Doslovno sve. Meni ne smeta pljesak između stavaka, ni onaj koji se čuje dok sviram. Nema problema!
"Mrze" li vas kolege zbog toga? Ne mogu zamisliti takvo ponašanje na koncertu Ive Pogorelića.
Ne znam, teško mi je reći kakvi su stavovi mojih kolega jer svatko je jedinstven na svoj način. Moje osobine, ono što imam, nesebično dijelim s publikom. Ali to sam ja, otvoren. Često započnem koncert tako da pitam ima li u publici nekog tko ne zna svirati klavir i kada se ljudi jave, izvedem nekog na pozornicu i zamolim da odsvira nekoliko tonova. Bilo kakvih. Doslovno nabadaj! Zatim na temelju tih njihovih tonova uživo napravim improvizaciju. Naravno da to publika nagradi velikim pljeskom i to je to. Gotovo je, veza je stvorena u potpunosti. Danas je došlo vrijeme da se publici na drukčiji način ponudi i klasična glazba i ovo što radim. A to nikako nije crossover, što uvijek posebno naglašavam. I vidim da publika u tome uživa te kako dobro prima tu glazbu.
Pomalo neobičan pristup za jednog klasičara?
Uvijek na početku koncerta, nakon što se predstavim, kažem: "Osjećajte se kao kod svoje kuće, opustite se." Mislim da je to važno. Ja sam klasičar, odgojen sam na klasici, majka mi je pijanistica, s četiri godine sam krenuo u glazbenu školu, sa 16 upisao Akademiju... Temelj svega što radim je klasična glazba. A kada se sjetim svoje mladosti, sjetim se određenog strahopoštovanja koje je vladalo na koncertima, napetosti na klasičnim koncertima gdje se osjećalo da je publiku strah da ne zaplješće na pogrešnom mjestu. Ta su mi pravila uvijek smetala, počevši od onog da je zabranjeno pljeskati između stavaka, što u povijesti glazbe i nije uvijek bilo tako. Ja sam buntovnik i tvrdim da su pravila tu kako bi se mijenjala. Meni zaista ništa ne smeta. Plješćite, kašljite, jedite bombone... Samo uz to uživajte u glazbi. Opustite se i doslovno se osjećajte kao da ste kod kuće. Samo ne mogu reći: dignite noge na stol jer ipak nećeš dignut noge za vrat čovjeku koji sjedi ispred tebe.
Strašno puno radite: svirate, skladate, radite glazbu za dokumentarne filmove, surađujete na velikim projektima poput svečanog otvaranja Pelješkog mosta, naravno i to kao glazbenik. Ali od svega toga što je prvo i najvažnije – skladatelj ili pijanist?
Teško je reći jer to je povezano od najmanjih nogu. Kao dječak od pet-šest godina počeo sam improvizirati na klaviru. Ali zaista iza sebe imam i više od 400 dokumentaraca za koje sam radio glazbu, od kojih su noviji projekti "Žumberački uskoci" i sada ovaj novi film o Draženu Petroviću "Naš mali". Strahovito volim pisati primijenjenu glazbu, od dokumentaraca, preko reklama, do kazališnih predstava. Radio sam otvaranje Dubrovačkih ljetnih igara, Pelješkog mosta, Europskih sveučilišnih igara, Malog rimskog kazališta u Puli... I istinski obožavam spektakle kada imam na raspolaganju cijeli orkestar, kao na Pelješkom mostu, koji ću pamtiti cijeli život jer tamo sam imao i Linđo, klapu, glumce, dva zbora i orkestar. Bilo je to čudo za jednog kompozitora, doslovce grandiozno. Ali u konačnici uvijek se potpisujem: pijanist i kompozitor.
Imate li omiljenu pozornicu? Omiljenu koncertnu dvoranu?
Osim Carnegie Halla, koji je istinski svjetski hram glazbe, rekao bih Lisinski, ali imamo mi i Knežev dvor, Tvrđavu sv. Mihovila, a čini mi se da već sljedeće ljeto neće biti moguće dobiti termin za koncert u Malom rimskom kazalištu u Puli jer to je novi, predivan prostor. Imamo sjajnih pozornica, ali treba uvijek imati na umu kakav je koncert, za kakva publiku. Npr. na Svjetski dan glazbe imao sam sjajan koncert na Stradunu, uz Dubrovački simfonijski orkestar. I treba zapravo znati radim li neki mali intiman koncert ili nešto drugo, pa možda jednom stignem i do zagrebačke Arene. Prošao sam i pola Kine, tamo su za naše pojmove nevjerojatno velike dvorane. Ali zauvijek na prvom mjestu ostaje Carnegie Hall jer je savršen prostor u smislu akustike, način na koji je dvorana konstruirana svakom glazbeniku omogućuje da kao solist, uz veliki orkestar, ima nevjerojatnu kontrolu zvuka na toj pozornici. To zaista nigdje drugdje nisam doživio.
I za kraj distopijsko pitanje: možete li uopće zamisliti kako bi izgledao naš svijet kada bi iz njega nestala glazba?
Dva su odgovora. Prvi, sjetimo se početka "Odiseje u svemiru" koji je pokazao da su i prva bića na Zemlji imala potrebu za nekim ritmom, iz čega se poslije razvila glazba. S druge strane, koliko volim glazbu, dokazuje maštarija: kada bih dobio jackpot, osnovao bih privatni orkestar s najboljim glazbenicima koji bi svirali za paprene honorare. Koncerte bih organizirao u arenama diljem svijeta... I svi bi imali besplatne ulaznice dok se ne potroši sav novac!