Jajo Houra: Nemojte mi srušiti Trg, tu dolazi Konj!

Uzlet Prljavog kazališta od punk prvoboraca do prve lige domaćih rock bandova dogodio se odmah nakon izlaska prvog albuma. Novi val postao je dominantan, publika želi novi zvuk, ploče su počeli objavljivati Film, Azra i mnogi drugi odlični bandovi. Kazalištu se događa prva kriza, jer Zok Cvetković kao tada najbolji glazbenik u bandu, prelazi u Parni valjak, no Prljavci imaju snage za dalje, o čemu razovaramo s Jasenkom Hourom.

• Tada, početkom osamdesetih stvarate tri ključna albuma u povijesti grupe: “Crno bijeli svijet”, “Heroj ulice” i “Korak od sna”. Kako danas gledate na to vrijeme?
– Piko Stančić bio nam je producent na prvom albumu, tada je bio u Valjku, a njihov menadžer bio je Milan Škrnjug i Piko je bio taj čovjek koji nam je ostvario prvi kontakt sa Škrgom. Tako smo dobili menadžera koji nam je mogao raditi velike projekte i stajati iza nas. Piko je bio meni osobno dragocjen jer sam s demo pjesmama “Crno bijelog svijeta” otišao k njemu u Pariz, gdje je on studirao slikarstvo. Tada sam doslovno imao novca za kartu i boemsko životarenje tih nekoliko tjedana u Parizu. Išli smo na koncerte i svirke u klubovima. Tada sam prvi put čuo te ska-bandove i zvuk me oduševio.



S Pikom je tada bio i Nano Ružin, Makedonac koji je u to vrijeme studirao međunarodno pravo i danas je u visokoj makedonskoj politici. Slagali smo spike, a tada je on pisao za beogradski Džuboks i radio je za njih razgovore s tim ska-glazbenicima, a ja sam bio s njim. Meni se svidjela ta filozofija sviranja u kojoj su se muzičari više pravili nevješti u sviranju, nego što nisu znali svirati.

Meni se sve strašno dopalo, pa kad sam se vratio, po tome sam napravio “Crno bijeli svijet” i “Mi plešemo”. Zapravo, “Mi plešemo” je u početku bilo “Mi pijemo”, ja sam to svirao u kombiju na gitari vozeći se na jednu svirku u Pleternicu, a band se dogovorio da ipak bude malo umivenije, i vuklo je uostalom na – “Mi plešemo”. Tako je i ostalo.

• Pa i Goran Bregović je poslije s Bijelim dugmetom ulovio ska-zvuk?
– Je. Zapravo je i on išao kod Pike u Pariz, ali nekoliko tjedana nakon mene, pa je čuo i moj demo, ali smo mi ipak bili prvi (smijeh).

• Što vam je u to vrijeme još bila inspiracija? Kako su nastajale pjesme?
– Volio sam ići u kazalište. Jednom sam vidio plakat za tadašnji Jazavac na kom je pisalo “što je to u ljudskom biću što ga vodi prema piću”, otišao sam pogledati predstavu i eto pjesme. Veliki su nam uzori bili Buldožeri, sviđala nam se njihova satira i ironija, uostalom Borut Činč, njihov klavijaturist, bio je producent našeg drugog singla. Čitali smo Alana Forda i druge takve stripove, sve je to bila podloga za naše stavove i pjesme u to doba.

• Na “Heroju ulice” sami ste otpjevali pjesme. Davorina Bogovića ponovno ste vratili na idućem albumu. Sredina je osamdesetih godina, dolazi album “Zlatne godine”, a vama se pridružuje novi pjevač, Mladen Bodalec. Što je to značilo?
– Bogović je bio neodgovoran prema grupi. Imali smo obaveze prema organizatorima koncerata, a on jednostavno ne bi došao. Tako nije došao ni na snimanje “Heroja”. Odmaglio je negdje na Krk i mi mjesec i pol dana nismo znali ni gdje je ni što je s njim. Oprostili smo mu, ali se sve ponovno nastavljalo. On je bio najveći neprijatelj sam sebi.

Tada je band glasao o njegovu ostanku, kao što smo uvijek rješavali velike dileme – i on je otišao. Morali smo naći zamjenu, a Mladen Bodalec je bio u Patroli. Čuo sam da pjeva repertoar Bad Company, Free i zvali smo ga u band. Mlađo je bio idealan za nas. On je čovjek koji nikad ne kaže riječ više, koliko god to od njega očekivali, on je frontman kakvog se može poželjeti, pravi igrač i iznad svega profesionalac, što je nama bilo
dragocjeno.



• Vrhunac Prljavog kazališta bio je legendarni koncert na Trgu Republike 17. listopada 1989. godine. Prethodila mu je pjesma “Mojoj majci” (Ruža hrvatska), jedna od najvećih himni hrvatskog rocka? Simbolično, bila je na albumu “Zaustavite zemlju”...
– Možda zvuči čudno, ali svi smo, počevši od mene bili zaprepašteni uspjehom te pjesme. Ni Škrga nije vjerovao u uspjeh, stalno se pozivao na prodajne rezultate ploče. To je bilo prije ljeta, turneja se kotrljala i postalo je jasno na jesen da imamo nešto veliko, Odlučeno je da koncert bude na Trgu, jer je bila neka igra oko Maksimira – da će im publika uništiti travnjak!

Najprije su nas mučili dozvolama, a kad je milicija vidjela koliko je ljudi došlo, samo deset-petnaest minuta prije početka meni je došao neki inspektor i rekao da otkažem koncert iz sigurnosnih razloga. Rekao sam mu: – Ti se popenji pa im reci!, na što se i on i kompletno milicijsko osiguranje povuklo s Trga. Svirali smo bez ikakvog osiguranja, i sami znate što se događalo i kako je izgledalo. Bilo je to jednostavno nezaustavljivo!