U Japanu postoji cijela industrija vezana uz razvode brakova. I nije tu riječ o odvjetnicima, privatnim istražiteljima ili pjevačima koji zabavljaju društva okupljena na proslavama razvoda, već postoje ljudi čiji je posao zavesti nekoga kako bi ga se kompromitiralo i drugoj strani u razvodu pružilo dokaze o preljubu partnera, tj. osiguralo povoljniju poziciju u pregovorima.
U središtu svega leži novac jer oni koji su krivi plaćaju odštetu, a važan dio ove jednadžbe čini i japansko poimanje sramote. Djeca su tu kolateralne žrtve, japansko zakonodavstvo ne poznaje zajedničko skrbništvo, što znači da dijete nakon razvoda “pripada” samo jednom roditelju. Sav ovaj društveni kontekst dio je romana “U ime ljubavi” Stephanie Scott (Znanje, urednica Nataša Pejić, prijevod Mirjana Čanić Kukilo), koji se najjednostavnije može opisati kao jedan od najboljih – i najinteligentnijih – ljubavnih romana koji su se u svjetskoj literaturi pojavili u zadnjih desetak godina.
Autorica priču o muškarcu koji se zaljubi u svoju metu, kao i ona u njega, piše iz nekoliko različitih rakursa, s tim da već na početku znamo da je sve završilo zločinom i da je mlada žena mrtva. Jedan dio priče pripovijedaju ljubavnici, jedan, onaj najsnažniji i zapravo glavni, njezina kći koja je kao malena djevojčica ostala bez majke, ali je sve do odrasle dobi mislila da joj je majka stradala u prometnoj nesreći, a treću glavnu dionicu ima otac preminule žene, djed glavne junakinje. Njezin otac ovdje je sporedan lik, što jasno govori o emocionalnim ogradama, ali upravo on je pokretač svih nesreća u romanu. Zbog svih premisa priče, ali i vještine s kojom je ona napisana, ovo je roman za one koji vjeruju u sudbinske ljubavi, ali i za sve one (mnogo realističnije) koji smatraju da ljubav ima rok trajanja.
Uz ljubav autorica ovdje tematizira i tajne, one kojima ljudi ograde živote onih koje najviše vole, pokušavajući iz zaštiti od neizbježnosti života. Baš takve tajne uvijek su najopasnije, počevši od činjenice da su u biti neodržive.