Jasminka Poklečki Stošić jedna je od prvih ljudi i prvih dama hrvatske kulture. Prema mom mišljenju, njena prepoznatljivost i utjecaj temelje se na strasti prema umjetnosti kojom se bavi i svijesti o snazi i važnosti institucija u kojima radi, poput zagrebačkog Umjetničkog paviljona na čije je čelo došla prije tri godine. Izložba skulptura Alberta Giacomettija, jednog od najvećih imena umjetnosti 20. stoljeća, koja se u Umjetničkom paviljonu otvara 20. rujna, odnos novca i prave vrijednosti umjetničkih djela kao i medijska nagađanja o njenu političkom angažmanu bile su neke od tema ovog razgovora.
Kako je počeo vaš život u umjetnosti? Čega se prvog sjećate da je u djetinjstvu na vas ostavilo snažan dojam?
Moj život u umjetnosti bio je sasvim autohton i kao takvoga sam ga razvijala i oduvijek slijedila vlastitu znatiželju. Ta je znatiželja ponajprije bila vezana uz pisanu riječ, uz knjige. Puno sam čitala, a to me, godinama kasnije, dovelo do toga da i sama pišem. Od gimnazijskih dana zavoljela sam kazalište, naročito operne i baletne predstave, što mi je do danas duhovna hrana, uz, naravno, likovnost. Iako, nisam nikada mislila da ću “završiti” u muzeju. Željela sam, naime, biti glumica!
Studirali ste povijest i arheologiju. Volite li Indianu Jonesa?
Vjerojatno zato što i sama imam avanturistički duh, arheologija me oduvijek zanimala upravo zbog filmova poput Indiane Jonesa. Gledajući takve filmove u višim razredima osnovne škole, zamišljala sam kako je zasigurno nevjerojatno zanimljiv i uzbudljiv studij arheologije! Strašno me zanimala povijest i arheologija starog Istoka što me doslovno ponukalo da upišem studij.
Kako ste došli među muzealce i kustose? Potraga za poslom ili zvanje?
I jedno i drugo. Htjela sam, naravno, raditi u struci. Počela sam prije točno 20 godina u Galeriji Klovićevi dvori kada je ravnatelj bio legendarni Ante Sorić. I provela u Klovićevima kao kustosica 17 godina.
Miró predstavljen i kroz svoje skulpture, zatim Rodin i sada Giacometti, čija remek-djela uskoro dovodite u Umjetnički paviljon. Je li to očitovanje vaše osobne sklonosti kiparima i kiparstvu?
Jako volim kiparstvo... skulpturu, no u poslu se ne povodim isključivo osobnim sklonostima, odnosno u karijeri nisam radila izložbe samo onog umjetničkog medija ili samo onih umjetnika koje osobno volim ili preferiram. Radila sam razne izložbe, ali one kojima sam bila autorica tiču se tema koje mene osobno zanimaju, koje me zbog nečega intrigiraju. Drugačije i ne možete raditi autorsku izložbu. Tako je bilo i u slučaju Miróa, pa sada i u slučaju izložbe Giacomettija, koja će biti veliko iznenađenje. Sljedeće godine dovodim djela Vasilija Kandinskog.
Druga prepoznatljiva crta u vašem radu, na čelu Umjetničkog paviljona, okretanje je privatnim zbirkama poput Vugrinčeve i Hanžekovićeve. Kako danas vidite ulogu privatnih kolekcionara u Hrvatskoj? Je li ona možda u očima dijela javnosti kompromitirana slučajevima Vidošević i Sanader?
Privatne zbirke izuzetno su važne. U nekim privatnim zbirkama, primjerice g. Vugrinca i g. Hanžekovića, nalaze se antologijska djela hrvatske moderne umjetnosti. To su zbirke koje publika u cijelosti nema prilike vidjeti jer se nalaze u vlasnikova četiri zida. Koliko su privatne zbirke važne, govori činjenica da se nijedna retrospektiva umjetnika iz razdoblja naše moderne ne može napraviti bez posudbe djela iz privatnih zbirki. Veliko iznenađenje bit će zbirka uglednog poduzetnika g. Branka Roglića, koju predstavljamo 2017. Ciklusom “Privatne kolekcije u javnoj instituciji” željela sam, između ostaloga, skinuti stigmu s privatnih kolekcionara, stvorenu u javnosti u posljednje vrijeme. Ta je stigma nastala upravo zbog ovih afera koje spominjete.
Kako vidite ulogu kulture u društvu i politici?
Od stvaranja hrvatske države HDZ i SDP preuzimali su odgovornost za taj prevažan segment društva stavljajući ljude iz struke, g. Biškupića i g. Vujića, na mjesto ministra kulture. No čini mi se kao da se u zadnje vrijeme u politici izgubio osjećaj o važnosti kulture. Zato se resor kulture “davao” manjim strankama ili stranačkim ljudima koji nisu iz struke. To nije dobro. Moje je uvjerenje da, prije svih, dvije najveće stranke, ali i druge koje pretendiraju voditi državu, moraju imati viziju kulture i strategiju kulturnog razvoja Hrvatske. Ako nemaju vrhunske stručnjake u svojim redovima, moraju uzeti neovisne stručnjake, a ne na to mjesto po svaku cijenu postaviti svojeg, stranačkog čovjeka, iako nedovoljno stručnoga.
Je li prosvjetiteljska ideja u Hrvatskoj danas utopija?
Političar, pjesnik i filozof Vlado Gotovac sredinom 90-ih je kazao da su Hrvatskoj potrebni prosvjetitelji, a ne političari. Čini mi se da smo još u toj fazi. Iako, moram reći da me je debata g. Milanovića i g. Plenkovića ohrabrila. U nedavnoj kampanji za prošle izbore nitko nije govorio o kulturi. To je ono što plaši. Po kulturi smo prepoznatljivi u svijetu i ona nam daje prepoznatljivu specifičnost. Nadam se da će u sljedećoj debati biti riječi i o kulturi. Jer, koliko god je ekonomija tj. gospodarstvo bitno za život građana, toliko je kultura bitna za opstojnost i identitet jednog naroda. Osim toga, iskustva nekih uspješnih zemalja pokazuju da tzv. kulturna industrija može biti i umjetnički i ekonomski vrlo važna i uspješna.
Držim da u Zagrebu svakako trebamo imati jedno zdanje koje će projektirati glasoviti svjetski arhitekt. Uvijek navodim primjer Muzeja Guggenheim u Bilbau
U velikim galerijama u inozemstvu često možemo vidjeti kako na podu sjede djeca iz škola i vrtića. Kako mi stojimo sa stvaranjem novog naraštaja posjetitelja muzeja i galerija?
Da biste vidjeli djecu koja u galerijama sjede na podu ispred neke slike, skulpture, instalacije... te pod stručnim vodstvom kustosa ili muzejskog pedagoga slušaju što to djelo predstavlja, a potom sama reproduciraju djelo na crtaće blokove, onako kako ga vide svojim očima i osjećaju svojim dušicama, ne morate ići u inozemne galerije. Takvu scenu, unazad tri godine, možete vidjeti u Umjetničkom paviljonu na svakoj izložbi. Likovne radionice za djecu, od starijih vrtićkih grupa pa i za đake osnovnih škola, priređujemo na svakoj našoj izložbi. Tako se odgaja buduća likovna publika. Ništa se neće samo od sebe dogoditi.
Vidim na vašem Facebook profilu da sve one koji zazivaju vaš ulazak u politiku odlučno molite da to ne rade. Ipak, ili baš zato, pitam vas biste li ikada i pod kojim uvjetima prihvatili mjesto ministrice kulture?
Jako volim svoj posao. Volim mogućnost kreativnosti koju mi pruža. Izuzetno sam zadovoljna pozicijom ravnateljice Umjetničkog paviljonu koju obnašam. Stoga bih se vrlo teško odlučila prihvatiti ministarsko mjesto. To bi, htjeli ili ne htjeli, značilo veće posvećivanje administraciji kulture, manje umjetnosti. Načelno govoreći, ako bih ikada prihvatila mjesto ministrice, bilo bi to kao stranački neovisna stručnjakinja te da imam podršku za neke važne projekte. U sektoru kulture – likovnosti, glazbi, teatru, izdavaštvu, filmu... – ima jako puno toga što treba učiniti. Naravno da je nužno povećati sada ponižavajuće izdvajanje za kulturu od 0,47% BDP-a. Bez ulaganja nema razvoja, pa ni u kulturi.
Jeste li članica stranke Milan Bandić 365?
Nisam. Niti me je ikada itko zvao da se učlanim. Usput, nisam članica nijedne stranke. Moj dolazak na čelo Umjetničkog paviljona nije stranački vezan, dogodio se temeljem javnog natječaja na koji sam se javila. No ne bih se javila na taj natječaj da nisam imala 17 godina muzejsko-galerijskog staža i brojne rezultate. U tome i jest veličina gradonačelnika Bandića, što poštuje ljude iz struke koji su izabrani na javnome natječaju.
U svakom slučaju, kako sami govorite, gradonačelnik Bandić vam je šef jer ste na čelu važne kulturne gradske ustanove kojoj nastojite vratiti međunarodni značaj i važnost. Spominje li g. Bandić još uvijek gradnju Opere i dijeli li on vaše uvjerenje da bi taj projekt trebao biti povjeren nekom velikom svjetskom arhitektu?
Da, gradonačelnik Bandić mi je šef jer je Umjetnički paviljon gradska institucija. Nisam s njime razgovarala o gradnji Opere tako da nismo prokomentirali moju ideju. Držim da u Zagrebu svakako trebamo imati jedno zdanje koje će projektirati glasoviti svjetski arhitekt. Uvijek navodim primjer Muzeja Guggenheim u Bilbau jer se tamo, otkako je sagrađen, svake godine slijeva milijunska rijeka turista. Prije svega dolaze vidjeti to čarobno zdanje čuvenog Franka Gehryja, a tek potom kolekciju. Možete li zamisliti koliko bi se povećao priljev turista da zagrebačku Operu projektira Gehry, Renzo Piano, Norman Foster ili Santiago Calatrava?
Postoji li za vas nacionalna kultura izvan konteksta Europe, pa i svijeta?
Naša nacionalna kultura ne može postojati izvan tog konteksta. Ona jest naša, nacionalna, ali samim time što smo dio Europe i svijeta, ona nema granica. I ne da je ne trebamo ograničavati, već je ne možemo ograničavati i kad bismo htjeli. A znate zašto? Zato što kultura Europe i svijeta “zavise” od nas, od naše nacionalne baštine – počevši od prapovijesti, vučedolske kulture, pa preko antičke Grčke i antičkog Rima. Na našem tlu imamo veliku količinu pronađenih artefakata iz tih razdoblja. Evo samo “najslavnijeg” primjera – Apoksiomen. A što je u temeljima suvremene Europe? Pa upravo antička grčka i rimska kultura i umjetnost.
Jedan od vaših velikih projekata bila je i izložba o stećcima u Klovićevim dvorima. Jesmo li kao država, javnost i društvo dovoljno pažnje posvetili uvrštenju te baštine, koju dijelimo s Bosnom i Hercegovinom, Srbijom i Crnom Gorom, na listu UNESCO-a?
U posljednjih mjesec dana, otkako su stećci uvršteni na UNESCO-ovu listu, puno se izvještavalo u medijima o tome događaju. Sretna sam zbog tog upisa jer kada sam 2006. tadašnjoj ravnateljici Klovićevih dvora, a današnjoj zamjenici gradonačelnika gđi. Vesni Kusin rekla da bih radila autorsku izložbu stećaka, ona me zdušno podržala. Bilo je nekih koji su bili, zbog političkih konotacija, protiv te izložbe. Međutim, ja sam jasno od samog početka istaknula da izložbu radim kao inicijativu za upis stećaka na listu UNESCO-a. Danas neki žele “preskočiti” taj podatak pa u medijima izjavljuju “kako se inicijativa za upis pojavila tijekom izložbe održane 2008.”. Ne, inicijativa se nije sama od sebe pojavila, već smo na njoj inzistirale gđa. Kusin i ja. Unazad nekoliko godina tom segmentu naše baštine pridaje se veća pažnja i značenje, a od upisa će, nadam se, još i više.
Smeta li vam kada se u medijskim najavama neke izložbe, a tako je već i sada u slučaju Giacomettija, atraktivnost i važnost dokazuje vrtoglavim cijenama pojedinih izložaka? Što tu uopće znači novac?
Moram reći da to nije samo kod nas već i vani. Kolege iz medija vole isticati vrijednosti umjetnina jer time se, valjda, dobiva na bombastičnosti. Vjerojatno im je to “mamilica” za čitatelje... ili tako nešto. Svakako je atraktivno istaknuti da u Zagreb, na Giacomettijevu izložbu, dolazi najskuplja skulptura na svijetu – “Čovjek koji hoda”. Da budem iskrena, i mi ćemo temeljem tog podatka imati zasigurno dio publike koji će doći samo zato da vidi tu najskuplju skulpturu. Novac ne znači ništa. Neka skulptura (ili slika...) meni, vama ili nekome drugome može biti najbriljantnija ako i nije najskuplja na svijetu. Vrijednost umjetnine, po meni, nije mjerilo njezina umjetničkog naboja. Iako, “Čovjek koji hoda” doista je remek-djelo!
Jednom ste lijepo i pjesnički rekli da skulpture izložene u Umjetničkom paviljonu mrmore i šapuću. Što nam dolazi šapnuti Giacometti i zašto je važno da ga vidimo i “čujemo” uživo?
Giacometti nam dolazi šapnuti trebamo li, dok morski valovi izbacuju na obalu mrtva tijela izbjeglica, dok stotine ljudi i djece svakodnevno stradavaju u recentnim ratovima, dok građane europskih gradova raznose u terorističkim napadima, dok se uništava neponovljiva ljepota starih civilizacija Palmire i Nimruda... trebamo li slušati glazbu za ples ili Mozartov Requiem. Eto, zato je važno da ga vidimo i čujemo uživo.