Jastuk na napuhavanje

Vjetar i bibavica nosili su nečiji jastuk na napuhavanje u zaljev i on srčano zapliva da ga ulovi. Presječeni valići svetili su se pljuskanjem i prskanjem u lice i oči, ali nije mario, samo je grabio dugačkim zamasima. Kako samo ta stvar brzo plovi, treba ići ukoso na njenu putanju!

Još malo ustrajnosti.

Njegov je!

Trorežanjski jastuk na napuhavanje, za glavu ili stražnjicu. S gornje strane baršunast u boji tamne lavande, a s donje strane plastičan, tamnoplav, gotovo crn; nešto piše na tome bijelim slovima na nekoliko jezika. Kome li je pobjegao?

Pogleda duž plaže: nitko nije davao nikakve znakove, ni oni što leže, sjede ili stoje na šljunku, ni oni što stoje, plutaju ili plivuckaju u moru. Odnijet će ga na obalu, do svojih stvari. Dok stigne, netko će se već javiti.

I dok još onako nikad naviklim tabanima ide po mokrim kamenčićima, po njega dolazi vlasnica. Užurbano hoda, koliko to šljunak pod njenim japankama dopušta i veli: „Sva sreća da ste ga ulovili! Hvala vam!“

Brineta solidnih trojki s kosom do ramena i blago, ali jasno naglašenog „pješčanog sata“. Noge su joj oble i glatke, ruke su joj možda još i ljepše, ali nekako najljepši na njoj je taj svijetlonarančasti bikini. Smiješi se i ustima i očima.

I on istog trena zažali što nije malo više fit. Dobro, trbuh mu ipak nije pivski, niti su mu prsa male dojke, ali posvuda bi se dala provesti redukcija. Kosa mu je prorijeđena, ali ne povlači se na tjeme, a onih nekoliko sijedih među kratkim i čvrstim dlakama brade, to bi mu trebalo davati poseban čar.

Smionost i hrabrost krase duh vlasnice jastuka i ona kaže: „Moram vam se odužiti za ovo spašavanje. Jeste za kavu?“

Kako bi mogao odbiti?!

Ostali su na terasi drvenog plažnog kafića i dulje nego što su namjeravali; kliknuli su i oboje su načistu s time da je ovaj jastuk ono po čemu će zauvijek pamtiti ovo ljeto, da će za njih uvijek imati posebno značenje i da će ga zauvijek čuvati među stvarima. Svojim stvarima.

Da, samo, kakve je on sreće, kad iznese jastuk na obalu pojavit će jedna od onih gospođa kojima velike i široke gaće sprečavaju trbušinu da im se ne objesi do masivnih bedara što ljube jedno drugo. Zahvalila bi ona, možda i pozvala na kavu i pošao bi on, zašto ne, ali bila bi to doista samo kava, premda bi se njoj možda stvorila neka primisao i nema dvojbe da bi se predano pobrinula za jednog ovakvog u najboljim godinama, ali ne, on nikada nije bio mangup.

Tko zna, možda se pojavi hihotava bucka, njena mlađa inačica. Ako već ne bi pozvala na kavu, on bi joj onako u šali rekao da mu je duguje, pa ako prođe – prođe. U kafiću bi kao na poligonu testirao sva svoja zavodnička umijeća, pa što bude – bude.

Ma, koješta! Najvjerojatnije će po jastuk doći neka majka već poodrasle djece, možda već i baka, neka četvrt stoljeća starija inačica one djevojke u narančastom bikiniju. Nasmiješit će se toplo, zahvaliti za kavalirsko djelo i – to bi bilo to.

Sam bi se sebi smijao da po jastuk dođe neki s pokretima iz laktova i blago ozlojeđenim glasom. Valjda bi mu iz prve bilo jasno da treba pokupiti jastuk i uz jedno:“Hvala!“, pokupiti sam sebe.

Na kraju će se dogoditi to da po ovaj predmet koji svako malo gura ispred sebe dok pliva žablje dođe neki „majstor Mrkonja“, pogureni penzić na tankim nogama čija zaobljena trbušina kao da ima neku autonomiju, jedan od onih koji su navikli da sve bude po njihovom. Uzet će jastuk i ako ga pritom ne optuži da ga je pokušao ukrasti, dobro je!

Baci jastuk na korak do svoje odjeće, tako da bude jasno da ga ne smatra svojim, pa uzme rasprostrti ručnik i stane se brisati.

I uspori pokrete opazivši tko ide prema njemu: utegnuto tijelo puno životne sile, tvrdi konjski repić i „balkon“ ukroćen širokim sportskim grudnjakom. Daleko je njezin kostim bio od bikinija, ali nikakav bikini njoj nije trebao. Eto, to je to – maloljetnica!

Jastuk nije ni primijetila, zanimalo ju je samo mjesto na kojemu će ušetati u more. I da, uputila mu je kratki srneći pogled. Vjerojatno je pomislila: „O, Bože, zar i ovaj ovdje?!“

Namazao se kremom za sunčanje i onako sav u oblaku mirisa kokosa legao potrbuške na ručnik. Glavu je prekrio majicom da ga štiti od sunca, čelo položio na preklopljene dlanove. Pritisak na kamenčiće ugodno je masirao prsni koš, a sunce milovalo leđa.

Neki od ovih koraka koji gruvaju šljunak pripadat će osobi koja dolazi po jastuk. Prepoznat će je po zaustavljanju u blizini i muku koji će uslijediti. Možda makne majicu i pogleda je prije nego što mu ona se obrati. Ako uopće bude imala namjeru obraćati mu se jer možda neće htjeti smetati ili će smatrati da mu se nema što obraćati zbog stvari koja joj pripada, pa će htjeti samo uzeti je i otići.

Slušao je korake i glasove, dječju ciku i vrisku, pljuskanje i škropljenje, brujanje motora barki i ono tamnije, umjerenije brektanje brodica, tandrkanje kolica u kojima ljudi na plažu vuku sva ona čuda koja smatraju potrebnima, a prošlo je i nešto teško na gumenim kotačima jer kako će inače dostava do onog kafića, ali onaj znakoviti , upitni muk, ne, to se nije pojavljivalo.

Kad se okrenuo da uhvati sunca s prednje strane, primijeti da je s druge strane jastuka sjeo mlađi par: mršavi oboje, ona ima tetovažu na ramenu, a on s vanjske strane lista.

Već pomalo pospan, ustane i pođe u more. Lakše je nego prvi put, tijelo se naviklo na promjenu temperature.

Plivajući amo-tamo duž plažne plutajuće ograde povremeno bi bacio pogled na svoje stvari i jastuk. Čitao je da lopovi operiraju plažama. Razmak među kupačima bivao je sve manji, ali nitko se nije približio ni stvarima ni jastuku.

Vrativši se na suho ponovi postupak: brisanje – kokos – lijeganje – sunčanje. Hoće li itko doći po jastuk? Hoće, doći će kad najmanje bude očekivao, uvijek je tako – dogodi se kada već zaboraviš na to!

Možda nije potpuno zaboravio jer po jastuk nitko nije došao. Kako ga je bacio, tako je ležao: malo ukoso na crtu vode koja se neznatno mijenjala ako je ništa ne bi uznemirilo.

Treba li ga odnijeti kući? Ta njegov je, vjetar i more donijeli su mu ga!

Ne, nisu mu ga donijeli, on im ga je oteo; umiješao im se u posao, prekinuo akciju! Ako stvari imaju karmu, ovu je njezina zasigurno snašla, a on se našao prtljati se u to!

Dograbi jastuk!

Stojeći do pojasa u moru pričeka da se površina pred njim raščisti od glava, pa, promatran s čuđenjem od nekoliko njih u blizini, zamahne slijeva nadesno i baci ga vodoravno, onako kako se bacaju igraće karte, samo puno snažnije. Ali, jastuk ne poleti naprijed, nego zavine u vis u smjeru izlaska iz zaljeva, pa sletjevši na površinu zaplovi onamo.

Sunce se bilo popelo visoko na nebo, površina mora postala je zdrobljena zelenkasta staklovina, a vjetar je promijenio smjer.

Kada razmisli, možda je tako moralo biti, možda sada taj ljubičasto-tamnoplavi predmet plovi ususret svom vlasniku!

I tko kaže da pripada nekome s plaže? Možda pripada nekome sa stijena tamo naprijed, možda je ispao iz čamca ili glisera u vožnji, pa je vozač zaključio da nema smisla vraćati se po njega, možda je pao s nekog od onih tankera što prolaze pučinom ili je doplutao s plavog otoka u daljini ili su ga pak morske struje donijele tko zna odakle.

Kako god, nek’ se nosi odakle je došao! 

Bilješka o autoru:

Robi Selan, rođen 1966. godine, diplomirani je ekonomist koji živi u Labinu, a radi kao novinar na portalima Labinština.info i Istarski.hr. Izdao je zbirku haiku poezije “S burom” i znanstvenofantastični roman „Nebo nad K.u.K“. Priče je objavljivao u Novoj Istri, Jutarnjem listu, Večernjem listu, Parseku te u zbirkama konvencija znanstvene fantastike Istrakon i Sferakon. Nagrađen je za najbolju znanstvenofantastičnu priču objavljenu u iQ magazinu Večernjeg lista (2015.).