Ako je 'Antebellum' horor zbog prikaza rasizma, onda je 'Schindlerova lista' još i veći

Prošlost nikad nije mrtva. Ona čak i nije prošlost. Citat je to Williama Faulknera kojim započinje „Antebellum“, film koji ovih dana treba gledati u kinima. Potom slijede strašni prizori iz vremena američkoga građanskog rata. Crnci nastoje pobjeći s bjelačke plantaže pamuka kako bi se domogli slobode. Bezuspješno, dakako, zbog čega bivaju nemilosrdno kažnjeni. Iako je jako teško (gotovo nemoguće) na ekrane donijeti i istovremeno tako moćno i bolno prikazati svu brutalnost toga vremena kao što su to uspjeli McQueen u „12 godina ropstva“ ili pak Tarantino u „Djangu“, čak je i ne toliko emocionalno nabijene prizore iz „Antebelluma“ teško gledati.

U središtu priče je Eden, žena simboličnog imena, u koju se svi drugi uzdaju da će im organizirati bijeg iz te košmarske stvarnosti. Nakon što se gledatelje već uvuklo u živote crnaca iz vremena robovlasničkog društva, slijedi nagli rez i scena u kojoj se Eden budi. Međutim, budi se kao Veronica koja zajedno sa suprugom i kćerkicom izgleda kao udžbenički primjer sretne obitelji, a prvih pola sata filma čine se kao njezin mučan san.

Veronica je sociologinja, aktivistica i autorica u čijem su stanu diplome s prestižnih američkih koledža, i to tik pored fotografije s Obamom. Ona je uspješna, obrazovana žena i, saznajemo iz njezina gostovanja u TV emsiji, uvjerena da Americi predstoji još puno bitaka kako bi izašla kao pobjednica nad rasizmom.

Nekima taj „preslobodni“ stav smeta, ali Veronica zaista živi zajamčenu slobodu govora unatoč svim nepravdama s kojima se susreće „samo zato što je crnkinja“. Način na koji su neke od tih nepravda prikazane doista je poprilično pojeftinio film. Primjerice, scena u kojoj je u ekskluzivnom restoranu dobila loš stol „jer je crnkinja“. Ili scena u kojoj se požalila na lošu uslugu u hotelu, na što je njezina bijela prijateljica rekla da je prezadovoljna, pa je Veronica samo pogledom s drugom (crnom) prijateljicom jasno zaključila: To je zato što sam ja crnkinja. Da, film tematizira problem rasizma, ali zbog toliko isticanja, ponavljanja pa i banaliziranja krajnja je izvedba poprilično loša.

Jedno od glavnih pitanja u filmu je i veza između Eden i Veronice. Je li Eden Veronicina pretkinja? Duh prošlosti? Pratimo li dvije odvojene priče? Obrat pri završetku filma koji daje odgovore poprilično je šokantan i strašan, i to zbog misli kako se sve to čini tako realnim i mogućim. Međutim, problem filma je i njegova žanrovska odrednica. Film ni po kojim kriterijima nije horor.

Zašto je dobio tu „titulu“? Je li zato što prikazuje horor koji su proživljavali crnci? S obzirom na trenutačnu klimu u filmskoj industriji (a još više u američkom društvu), čini se da je to razlog. Prema toj logici, „Schindlerova lista“ bi trebala biti, ne horor, nego Horor, a to se pak čini poprilično suludim.

Horor-drama, SAD, 105 min.

Režija: Gerard Bush, Christopher Renz

Glumci: Janelle Monáe, Jena Malone

Luce je posvojeno dijete, odlikaš, omiljen i na ponos svima. Tko bi posumnjao da takav učenik može bilo što loše učiniti, kamoli upropastiti život profesorici? Sjajna i napeta psihološka priča s jako dobrom karakterizacijom glavnog lika otvara i pitanje viđeno u „Lovu“ iz 2012.: Jesu li oni u koje se (po “defaultu”) ne sumnja i u stvarnom životu sposobni tako dobro lagati i manipulirati?

Drama, SAD, 109 min.

Režija: Julius Onah

Glumci: Naomi Watts, Octavia Spencer

Obiteljske teme, točnije one koje se tiču dekonstrukcije tradicionalne obitelji, sve su češće društvene teme. Iako je razvod već odavno postao normalna (ako ne i podrazumijevajuća) pojava, razvod nakon 29 godina braka svejedno će kod većine izazvati šok. Upravo se time bavi ovaj film. Sjajna tema koja, zbog manjka emocija u dijalozima, ali i nedorečenosti, ipak nije ostvarila potencijal.

Ljubavna drama, Velika Britanija, 100 min.

Režija: William Nicholson

Glumci: Annette Bening, Bill Nighy

Priča je ovo o djevojci koja odlazi upoznati roditelje svoga dečka. Kod bilo koga drugog to bi bila obična priča. No, u ovom filmu taj događaj ipak daje tipično kaufmanovsko iskustvo gledanja: poetično, nestvarno, a što radnja odmiče, sve više i bizarno. Međutim, svaka iduća scena očekuje se s nestrpljenjem, a sve u nadi da se nazire izlaz iz čudne (i na privlačan način anksiozne) atmosfere filma.

Drama, triler, SAD, 134 min.

Režija: Charlie Kaufman

Glumci: Jesse Plemons, Toni Collette

Od petka u američkim kinima igra Dreamworksova povijesna drama “The Trial of the Chicago 7” koju ugledni Indiwire najavljuje kao ozbiljnog kandidata za Oscare. Film govori o, u početku mirnim, protestima na Demokratskoj nacionalnoj konvenciji 1968. koji su se pretvorili u nasilni sukob s policijom i Nacionalnom gardom. Organizatori protesta, među kojima i Abbie Hoffman, Jerry Rubin, Tom Hayden i Bobby Seale, optuženi su za zavjeru za poticanje pobune, a suđenje koje je uslijedilo nakon toga bilo je jedno od najzloglasnijih u povijesti... Iako je film prvotno trebao biti ponuđen Stevenu Spielbergu, scenarija i režije dohvatio se Aaron Sorkin (Oscar za scenarij “Društvene mreže”), a u glavnim su ulogama Eddie Redmayne, Sacha Baron Cohen, Kelvin Harrison Jr., Frank Langella, William Hurt, Michael Keaton...

Film “Ribanje i ribarsko prigovaranje” zagrebačku će premijeru imati u ponedjeljak 5. listopada u 20 sati u Branimir centru, a u redovitu kinodistribuciju ide od četvrtka, 8. listopada. Adaptaciju djela Petra Hektorovića iz polovice 16. stoljeća režirao je Milan Trenc koji je i autor scenarija, a u glavnim ulogama su Rade Šerbedžija i Leon Lučev. Inače, Ministarstvo znanosti i obrazovanja preporučuje film svim srednjoškolskim nastavnicima koji tijekom nastavne godine 2020./2021. planiraju s učenicima odlazak u kino, kao dio nastave hrvatskog jezika ili drugih predmeta.