Je li Ratzinger nagovarao Bergoglia da bude njegov nasljednik?

Netflix je nekoliko dana prije Božića pustio film koji nema nategnutu božićnu temu, ali je itekako prigodan za najveći kršćanski blagdan. „The Two Popes“ („Dvojica papa“) intelektualna je priča o odnosima Josepha Ratzingera (Anthony Hopkins) i Jorgea Marija Bergoglia (Jonathan Price), odnosno film pokriva nekoliko njihovih razgovora u vrijeme dok je Ratzinger bio papa, a Bergoglio je to tek trebao postati. Okosnicu filma čine njihova dva duža razgovora – jedan se odvija u ljetnikovcu Castel Gandolfu, drugi u Sikstinskoj kapeli – te nekoliko kraćih razgovora u dnevnom boravku dok gledaju televiziju (omiljenu Ratzingerovu seriju „Inspektor Rex“ ili neku nogometnu utakmicu koje fanatično voli Bergoglio), ili dok jedu pizzu za nekim sporednim vatikanskim šankom. 

Dva svjetonazora

Njihov prvi razgovor u ljetnikovcu zapravo je upoznavanje izbliza dva različita karaktera: s jedne je strane disciplinirani Nijemac, znanstvenik, tradicionalist, koji Vatikan i Katoličku crkvu smatra produženom Božjom rukom, a s druge strane Argentinac nježna srca, ekološkog svjetonazora, čovjek koji je bio zaljubljen u ženu i koji ne vjeruje da Vatikan i Katolička crkva idu u pravom smjeru. 

– Branimo 2000 godina tradicije, ali kardinal Bergoglio, on to zna bolje – spočitava mu papa Benedikt dok šetaju grandioznim ljetnikovcem i dok se budući papa Franjo mršti na spektakularnu raskoš koja tu vlada.

– Dok se naš planet uništavao, dok je nejednakost rasla kao rak, mi smo se brinuli je li u redu da se misa govori na latinskom i bismo li djevojkama trebali dopustiti da budu ministrantice. Izgradili smo zidove oko sebe i sve to vrijeme prava opasnost bila je unutra, s nama. Mislim da znate o čemu govorim – nije se dao Bergoglio aludirajući na pedofilske skandale koji su tada buknuli u samom vrhu Katoličke crkve i koji su uzdrmali i samog Ratzingera.

– Znali smo da postoje svećenici i biskupi i važni ljudi iz Crkve koji su zlostavljali djecu i što smo uradili – pita ga Bergoglio.

– Bavimo se ovim – mršti se Ratzinger.

– Čuli smo njihova priznanja, a zatim smo ih prebacili u drugu župu gdje mogu iznova započeti svoja zlodjela.

– Vjerovali smo im da, ako priznaju…

– Oh, vjerovali smo da je bolje ako je patilo devetero djece nego ako je devet milijuna izgubilo vjeru zbog skandala?

– Ne, naravno da ne, to je groteskno… Ne slažem se ni s čim što govorite – ljutit je Ratzinger i tu se nekako njih dvojica razilaze, nakon čega je teško očekivati lagano pomirenje.

No navečer kao da se ništa nije dogodilo, poslije večere papa Benedikt počne svirati klavir dok Bergoglio pijucka crno vino, počnu razgovarati o – Beatlesima. Naime, papa Benedikt kaže svom sugovorniku kako je glazba s njegovim skladbama snimljena u londonskom studiju Abbey Road gdje je snimala i liverpoolska četvorka. 
Ključni razgovor njih dvojica ipak vode u Sikstinskoj kapeli. 

– Tražim od vas da ovo što ću vam sada kazati sakrijete u duši i nikome ne govorite. Znate na što mislim? – pita Ratzinger.
Tada mu kaže da će dati ostavku i da je Bergoglio prava osoba da ga naslijedi, međutim Argentinac uopće ne shvaća što mu papa govori.

– Ali ne možeš ti, ti… ne bi bio više papa? Pa pape ne mogu podnijeti ostavku.

Obojica su snažna

Da ne bismo sad previše otkrili, tu počinje ključni trenutak u kojemu njih dvojica mijenjaju početne uloge: dok ga Benedikt uvjerava da je to dobro za Crkvu i da nije presedan, Bergoglio se sada poziva na tradicionalizam i činjenicu da više od 600 godina nijedan papa nije dao ostavku, pitajući se kako bi to utjecalo na Crkvu. Tu zapravo vidimo kako njih obojica plešu na crti između tradicionalizma i reformizma, kako je čas jedan, čas drugi u ulozi reformatora.
Iako film redateljski potpisuje cijenjeni brazilski redatelj Fernando Meirelles („Božji grad“), prava zvijezda filma je jedan od najboljih scenarista današnjice Anthony McCarten („Darkest Hour“, „Bohemian Rhapsody“, „Teorija svega“) koji je sve dijaloge zapravo – izmislio. No dijalozi su sročeni tako da doista očaravaju karaktere dvojice papa, ne bi bilo čudo da je tematika njihovih razgovora jako dobro pogođena, a da možda jedino odudara način izvedbe.

– U klasičnoj dijalektici morate obje strane argumentacije opremiti jednakom snagom – kaže McCarten, a on je to doista postigao. I vjerojatno nije uopće daleko od istine.