Jedanaest milijuna kuna vrijedan spomenik žrtvama holokausta ovih dana upravo niče pored zagrebačkog Glavnog kolodvora. Na natječaj Grada Zagreba i Udruženja hrvatskih arhitekata proveden 2017. godine prijavljeno je 38 radova, a pobjedu je odnijelo idejno rješenje akademskog kipara Dalibora Stošića i arhitekta Krešimira Rogine pod nazivom “Prisutna odsutnost”. Spomenik s motivom kofera koji predstavljaju oduzetu osobnu prtljagu Židova deportiranih u logore tijekom užasa holokausta, smješta se znakovito pored željezničkog kolodvora i stare lokomotive zvane “Crna Katica” koju prati legenda da je prevozila zarobljenike u ustaške logore.
No netom pred otkrivenje spomenika dio se hrvatskih likovnih umjetnika i povjesničara umjetnosti protiv njega pobunio tvrdeći da je riječ o plagijatu. Naime, prizor Stošićevih naslaganih kovčega previše nalikuje, smatraju, instalaciji “Il Muro Occidentale o del Pianto” (“Zapadni zid ili zid plača”) Fabija Maurija iz 1993. koja je izložena na 45. Venecijanskom bijenalu. Problematičan je, drži tako povjesničar umjetnosti Tihomir Milovac, i sam naziv spomenika – “Prisutna odsutnost”. To je, naime, kazao je Milovac za Hinu, bio naslov retrospektivne izložbe slikara Aleksandra Srneca koja je 2010. održana u Muzeju suvremene umjetnosti. Kipar i autor spornog spomenika Dalibor Stošić takve je navode zdušno odbio rekavši kako je inspiraciju dobio iz kultnog filma “Schindlerova lista”.
Prizori oduzetih kovčega doista su čest i moćan simbol holokausta budući da na suptilan način simboliziraju izgubljene živote milijuna stradalih pojedinaca. Kovčezi se nalaze i u postavu Memorijalnog muzeja Auschwitz-Birkenau, a i u njemačkom Würzburgu prošle je godine postavljen spomenik holokaustu koji se sastoji upravo od praznih kovčega pred gradskim željezničkim kolodvorom. Je li riječ o plagijatu ili pak o ne pretjerano originalnoj, ali razmjerno čestoj interpretaciji općeprihvaćenog motiva koji vežemo uz holokaust, odlučiti može samo sud – ako do toga ikada dođe.
– Autor djela može nekoga tužiti za plagijat pred Trgovačkim sudom i pokrenuti određene postupke, zatražiti zabranu uporabe, javnu ispriku ili naknadu štete. Plagijatoru se može izreći i neka prekršajna kazna, ali kazneno pravo bit će aktivirano samo u onim najtežim slučajevima plagiranja, primjerice, ako se sami potpišete pod tuđe djelo, i to se rijetko provodi. Ovisno o vrsti umjetničkog djela moramo razmotriti je li riječ o inspiraciji, koja na djelu može ostaviti određeni pečat ili je, pa i nenamjerno, prijeđena granica. Sudac će u takvim slučajevima najčešće pozvati sudskog vještaka, stručnjaka iz tog područja umjetnosti, koji će analizirati jedno i drugo djelo te procijeniti je li došlo do plagiranja, odnosno preuzimanja elemenata tuđeg djela – objasnila nam je proceduru utvrđivanja plagijata Romana Matanovac Vučković, pravna stručnjakinja u području građanskog prava i prava intelektualnog vlasništva. Mnogo slučajeva, kaže nam Matanovac Vučković, uglavnom i ostane samo na optužbama ili se eventualno zaključi nagodbom.
A i neki od najvećih svjetskih umjetnika, poput Jeffa Koonsa, više su puta optuženi, a u Koonsovu slučaju i osuđeni za plagiranje. Sud u Parizu presudio je tako da je svojom skulpturom “Fait d’hiver” iz 1988. godine Jeff Koons plagirao fotografiju iz poznate reklamne kampanje modne kuće Naf Naf. Slavni umjetnik ostao je lakši i za četrdesetak tisuća eura zbog svoje skulpture “Naked” koja je, ponovno, plagijat fotografije francuskog fotografa Jeana-Françoisa Baureta. To mu vjerojatno nije teško palo budući da je jednu verzija tog djela ranije prodao za čak osam milijuna eura. Međutim, Koons se na sudu branio objašnjenjem kako je sama bit njegova umjetničkog izričaja u preuzimanju, kopiranju i modificiranju elemenata popularne kulture.
Debate o legalnosti i legitimnosti takvih umjetničkih praksi vode se već desetljećima, a na razne optužbe nije bio imun ni kralj pop-arta Andy Warhol. Njegovi revolucionarni radovi poput slika Campbell juhe u limenci izazvali su pravu buru, a zbog jednog od svojih printova, “Flowers”, završio je na sudu kada se otkrilo da je fotografiju spomenutog cvijeća ukrao od fotografkinje Patricije Caulfield. U obrnutoj situaciji britansko-indijski umjetnik Anish Kapoor optužio je Kineze da su plagirali njegovu slavnu skulpturu, od milja zvanu “The Bean” ili “Grah”, koja se nalazi u Chicagu. Gotovo identična kopija, naime, nikla je u kineskom gradu Karamayu, no kineske vlasti Kapoorove prijetnje nisu pretjerano zabrinule. Plagiranje i piratstvo tamo je toliko rašireno da takvi proizvodi i umjetnička djela imaju i poseban naziv – shanzhai.
I u Hrvatskoj se svako toliko u javnosti vode polemike oko navodnih plagijata, a često je, kao i ovih dana, riječ upravo o spomenicima. Prošle godine predmet rasprava bio je još jedan spomenik žrtvama Drugog svjetskog rata, rad arhitekta i akademika Nikole Bašića. On je na natječaju Ministarstva hrvatskih branitelja i Hrvatskog društva likovnih umjetnika 2019. godine odnio prvu nagradu i zatim u medijima završio jer njegovo rješenje neodoljivo nalikuje spomeniku “East West Gate” umjetnika Yuyu Yanga koji se od 1973. godine nalazi na Wall Streetu. Davnih dana Bašića se spominjalo i u kontekstu zadarskih Morskih orgulja čiji je autor, a neki su požurili brže-bolje i njih nazvati plagijatom jer sliče instalacije postoje na više mjesta u svijetu. I autori Spomenika pobjedi u Kninu Oluja 95, arhitekt Tonko Zaninović i kipar Petar Dolić prije nekoliko godina istupili su s tvrdnjom da zagrebački Spomenik domovini Nenada Fabijanića ispred Lisinskog previše sliči njihovom. Arhitekt Fabijanić odlučno je odbio te navode i nazvao ih provokacijom, ustanovivši da spomenika u formi portala ima po čitavom svijetu te da nikako nije riječ o plagijatu onog kninskog.
Lomila su se koplja i oko nove zgrade Muzičke akademije, a ispred koje je arhitekt Milan Šosterič naumio postaviti legendarno “Prizemljeno sunce" Ivana Kožarića. U tom naumu nije uspio pa danas ispred Akademije stoji veoma joj nalik žuto-narančasta kugla. Podsjetimo se, i zagrebačka zračna luka vukla se po novinama kada je skupina arhitekata anonimno prijavila Juru Radića, Branka Kincla i Velimira Neidhardta Hrvatskoj komori arhitekata i inženjera u graditeljstvu. Tvrdili su da je njihov projekt plagijat aerodroma Kansai u japanskom gradu Osaki koji je projektirao talijanski arhitekt Renzo Piano.
I impresivna zgrada Knjižnice Filozofskog fakulteta u Zagrebu Arhitektonskog studija Vulin-Ileković našla se svojedobno pod paljbom zbog navodne sličnosti s Kraljevskom knjižnicom u Kopenhagenu Studija Schmidt-Hammer-Lassen. A bude li neki Danac šetao potezom od Filozofskog prema Vjesniku, osjećat će se kao kod kuće, jer i zgrada Vjesnika arhitekta Antuna Ulricha iz 1972. godine izgleda baš poput desetak godina ranije izgrađenog hotela Radisson u Kopenhagenu čiji je autor čuveni Arne Jacobsen. Primjera ima na stotine, a granica na kojoj prestaje inspiracija i počinje plagijat veoma je tanka. Može li uopće nastati išta novo pod suncem u ovom našem postmodernom svijetu?