Jedan do albuma godine pokazuje zašto da Plantu ne trebaju Zeppelini

Kruti obožavatelji Led Zeppelina nikako da shvate zašto Robert Plant već godinama odbija mogućnost obnavljanja hard rock legendi za veliku turneju, a razlozi su više nego jasni. I dobro ih se čuje na svakom novom Plantovu albumu snimljenom posljednjih godina, a osobito na onima koji su nastali nakon 2007. kada je održan slavni “reunion” koncert u londonskoj areni O2. Upravo u godini obnavljanja Zeppelina na spomenutom koncertu, objavio je veliki “povratnički” album s Alison Krauss “Raising Sand”, a uvrštavanje na popis “živih” i relevantnih, zapečaćen Grammyjem, nastavio je 2010. jednako dobrim albumom “Band Of Joy”.

Taj niz sada nastavlja i najnoviji uradak “Lullaby And... The Ceaseless Roar” koji proširuje odgovore zašto odbija Zeppeline: 67-godišnji veteran uživa u novim kreativnim izazovima i sasvim mu dobro ide, pa zašto bi to mijenjao za život u prošlosti? Za razliku od spomenutih albuma kojima je odavao počast primarno američkoj glazbi, countryju, bluesu, bluegrassu, rock’n’rollu i drugim izvedenicama sročenima za istančanije ukuse, Plant se nakon godina razdoblja provedenog u Americi, gdje se osobito potucao po jugu, vratio u rodnu Britaniju. I to u pastoralne prirodne krajolike koje je spojio s vlastitom sklonošću misticizmu, a nagnali su ga i da posegne za stihovima jednog od pjesničkih rodonačelnika moderne britanske fantastike Williama Morrisa.

Poznato je da su blues i amerikana duboko u Plantovu biću, pa od njih niti može niti kani pobjeći, a ovaj se put vraća i također već osvjedočenoj ljubavi prema orijentalnoj glazbi. Pjesme na “The Ceaseless Roar” imaju prepoznatljivu žicu koja pokazuje da za zvuk Zeppelina nije bio ništa manje zaslužan od Pagea, osobito u domeni začudnih, psihodeličnih harmonija koje su ovdje predstavljene u lakšem, pitkijem, eklektičnom duhu. Neke stare štoseve predstavlja na nov, moderniji način, a pritom ne bježi ni od programiranja i organskih popističkih aranžmana.

Uvodna pjesma “Little Maggie” ima jak keltski prizvuk, ali i ostavlja prostor za maštanje kako bi tek orijentalni dijelovi zvučali moćno da je ugostio gitariste Tinariwena. Odličan singl “Rainbow” mogao bi imati još pouzdanije nasljednike u pjesmama “Somebody There” i “House Of Love”, dok je “A Stolen Kiss” predivna dirljiva balada koja pokazuje da je Plantov glas krojen i za manje atletske, a više emocionalne zadatke. Svakako jedan od boljih i uravnoteženijih albuma godine.