Bio jednom jedan čovjek i jedan san. Čovjek je bio Kim, zvan Cannon Arm, a njegov san bio je – igrati arkadnu igru Gyruss 100 sati u komadu. Diljem čitavog planeta, danas doduše u tek nekim rijetkim zakucima još uvijek živi šareni i bučni 8-bitni svijet arkadnih igara. Prošla su vremena kada je jedan takav stroj stajao u svim kafićima, zamijenile su ih neke druge, modernije konzole, ali arkadne igre još uvijek imaju strastvene poklonike koji su im posvetili život. Jedan od njih je i taj stanoviti Kim Cannon Arm, pedesetpetogodišnjak, već dvaput i djed, introvertirani Danac s fenomenalnom fudbalerkom koja je, kao i on, zapela negdje u osamdesetima. A on je i junak dokumentarca “Cannon Arm i ultimativni arkadni izazov” danskog redatelja Madsa Hedegaarda koji je na ovogodišnjem ZagrebDoxu u programu Stanje stvari na rasporedu u subotu.
U moru važnih, ali moramo priznati, tragično depresivnih tema ovogodišnjeg ZagrebDoxa koje nas podsjećaju da je naš svijet jedno vrlo komplicirano i okrutno mjesto, “Cannon Arm” je prekrasno i toplo osvježenje. Priča je to o ostvarenju jednog sna, kako god smiješan i malen on bio, ali i priča o ljudskosti, bezuvjetnom prijateljstvu, smislu života i njegovim malim radostima. Sve je, kao što smo rekli, počelo sa snom Kima Cannon Arma, jednog od najzagriženijih obožavatelja i igrača arkadne igre Gyruss – igre u kojoj pucate na svemirske brodove koji na vas izlijeću iz pikseliziranog bespuća zvijezda. Kim, koji svoje slobodno vrijeme provodi u kopenhaškom Bip Bip Baru, Gyruss je počeo igrati još 80-ih i jednostavno nikada nije prestao. Poznat je i po jedinstvenom pothvatu kada je čak 49 sati u komadu proveo za konzolom, igrajući sa samo jednim novčićem – što znači da u gotovo dva dana nije doživio nijedan zloguki “Game over”. Već nekoliko puta pokušao je postaviti novi rekord, igrati čak stotinu sati u komadu, ali to je pustolovina u koju se ne može upustiti sam. Pri tome mu pomaže njegova ekipa prijatelja, sve jedan ekscentričniji od drugog. Bradati Dyst prvak je Puzzle Bobblea, a objavio je šest zbirki poezije. Samozatajni Islanđanin Svaver fizičar je i maher u Donkey Kongu, kao i brkonja Carsten, teoretičar glazbe, koji, kada ne igra, strastveno proučava Bachov opus. S njima u duhu je uvijek i Thomas, ovjekovječen na fotografiji zalijepljenoj za njegovu najdražu konzolu, jer si je prije nekoliko godina, nažalost, oduzeo život. No upravo je Thomas bio taj koji je Kimu kazao: “Ako imaš san, zašto ga samo zamišljati.” Jer za ekipu iz Bip Bip Bara biti najbolji u igranju arkadnih igara, kako god nama šašavo to na prvu zvučalo, nije ništa drugačije od onoga čemu teže, primjerice, svi vrhunski sportaši ili umjetnici.To je potraga za smislom, za slavom i besmrtnošću, za nečim što ćemo moći ostaviti za sobom kada napustimo ovaj svijet.
A kako bi ostvario svoj san i prestao ga samo zamišljati, Kim mora trenirati i više nego neki maratonac. Pratimo ga tako i na ekstenzivne liječničke preglede jer stotinu sati stajati na istom mjestu i ne spavati zahtijeva nevjerojatnu psihičku i fizičku spremu. Hedegaard nam tu korisno i zanimljivo objašnjava i načine na koje funkcionira ljudski mozak, njegove bezgranične mogućnosti i načine na koje se prilagođava u uvjetima bez sna, ali i uvjetima intenzivne koncentracije. Bit će to teško i izazovno, ali Kim Cannon Arm, na sreću, ima dobar plan i čvrstu podršku.
– Prvi put sam došao u Bip Bip Bar dok sam još bio na fakultetu, prijatelj koji je u to vrijeme tamo radio pozvao me misleći da bi mi moglo biti zanimljivo. I kada sam ušao unutra, bio sam zapanjen tom atmosferom, bojama, glazbom, zvukovima igara. Činilo mi se kao da sam zakoračio u neki drugi svijet. Bio sam oduševljen! Prijatelj me tad upoznao s Kimom i ispričao mi o njegovom snu da igra Gyruss stotinu sati u komadu. Iskreno, puknuo sam od smijeha, to mi je zvučalo suludo, ali Kim je bio skroz kul i na svoj miran tih način rekao mi: “Ja ću to i napraviti.” U tom trenu pomislio sam kako bi ta priča o “čovjeku sa snom” u cijelom tom ludom svijetu arkadnih igara mogla biti super ideja za film i odlučio sam još malo visiti u Bip Bipu i sve to bolje upoznati – govori nam redatelj Mads Hedegaard.
Kada je počeo upoznavati Kimove prijatelje koji su uskoro postali i likovi u njegovu filmu osjetio je neku neobičnu povezanost s tom šarolikom skupinom pomalo neprilagođenih i beskrajno dragih i pametnih ljudi. Sa svima njima dijelio je vrlo raznolike interese, od glazbe, kvantne fizike do poezije.
– Oni su svi bili stručnjaci u tim poljima, a ja naravno nisam, ali dijelili smo te strasti, osjećao sam se kao da ih razumijem, svakog na svoj način i to mi je bilo iznimno važno. Htio sam napraviti film koji je posveta tim ljudima koje sam upoznao i zavolio. Neki od njih su mi postali dobri prijatelji s kojima se i danas družim – kaže Hedegaard.
To i ne čudi budući da ih je snimao prilično redovito čak tri godine. Ima strašno puno materijala koji nije završio u filmu, a nekad mu je u tim periodima neprestanog snimanja i premalo spavanja, priznaje, bilo i poprilično dosadno. Ipak, sav se trud isplatio. A i svi uključeni naprosto su oduševljeni filmom i iznimno ponosni na njega – neki od njih gledali su ga čak 11 puta!
– Svi su oni toliko ponosni i sretni, ali i impresionirani što sam uspio napraviti film koji ih tako dobro i točno prikazuje kakvima jesu kao osobe. I to je nešto na što sam ja najviše ponosan, ne bih mogao poželjeti veći i bolji kompliment od toga – kaže.
Nije bilo baš jednostavno napraviti ovaj film, priznaje nam. U suštini, to je film o čovjeku i stroju, uz to i vrlo introvertiranom čovjeku koji ne govori mnogo, a sve to zajedno moglo je biti recept za katastrofu. Unatoč tome, “Cannon Arm i ultimativni arkadni izazov” nevjerojatno je dinamičan i zabavan film, tijekom kojeg si nećete moći pomoći a da ne navijate za Kima i njegov ćaknuti pothvat, a nakon kojeg ćete se osjećati kao da su svi ti ljudi zapravo i vaši prijatelji.
– Htio sam da gledatelji osjete ono što sam i ja osjetio kada sam ušao u Bip Bip, kao da ulaze u neki paralelni svemir napučen divnim i simpatičnim likovima.Uz atmosferu i strast koja naprosto frca u takvim zajednicama okupljenih oko arkadnih igara, te su igraonice mjesta gdje zaista i bez straha možeš biti svoj. Ne moraš se bojati da će ti se netko smijati, rugati ili osuđivati te iz bilo kojeg razloga. Zato je za mene ovo prvenstveno film o prijateljstvu i jednom mjestu gdje se prijateljstva sklapaju, rastu i razvijaju – veli Hedegaard.