Nevenka Petković Sobjeslavski rođena je 1938. u Varaždinu, a u Zagrebu živi od kada je došla studirati pjevanje na Muzičku akademiju, gdje je 1962. i diplomirala. Navečer ne izlazi, osobito ne zimi, a naročito izbjegava mjesta gdje je velika gužva. Zato radije odlazi na generalne probe, nego na kazališne premijere. To vrijedi i za Komediju, kazalište u kojem je provela pola života. Ali, prošlog ponedjeljka imala je poseban razlog za večernji izlazak na dodjelu Nagrada hrvatskog glumišta. Te je večeri doživjela ono o čemu je maštala još kao djevojčica: trijumf na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta, pred punim gledalištem koje je njoj u čast ustalo na noge i nagradilo je dugim, dugim pljeskom i ovacijama.
Ni dva dana kasnije, kada smo se sastali u njenom kvartu, u hladnom i maglovitom jutru na zagrebačkoj Knežiji, emocije se još uvijek nisu slegle. Lice koje ionako ne odaje godine još uvijek je zračilo dok mi je malo opširnije ponavljala ono što je izgovorila s pozornice HNK, primajući Nagradu za životno djelo zasluženu na umjetničkom polju operete i mjuzikla.
Pjevanje i psihologija
– Kad sam počela učiti pjevanje, onda sam naravno maštala da ću kad završim Akademiju dobiti HNK. Ali, već na zadnjoj godini vidjela sam da nitko ništa ne dobiva i da u kazalištu naprosto nema mjesta. Bilo je to vrijeme jako dobrih pjevača, nitko nije odlazio i ljudi su do smrti ostajali na svojim mjestima. Bila sam jako razočarana pa sam upisala psihologiju, a da bih se mogla uzdržavati javila sam se i dobila sam mjesto u zboru Kazališta Komedija. Doduše, već kao studentica nastupala sam dosta na televiziji pa su mi u Komediji nudili i solističke uloge, ali tada sam to, onako razočarana odbila. Na psihologiji sam dogurala do apsolventure...
Pitam, zašto baš psihologija?
– Imala sam prijateljicu koja je tamo studirala. To je divan studij i drago mi je da sam te godine, koje bih inače tko zna kako potratila, uložila u nešto pametno.
Međutim, njoj samoj, kaže, psihološka pomoć koju danas upravo umjetnici traže sve češće, baš kao i sportaši, nikada nije bila potrebna.
– Ja sam toliko bila zaljubljena u svoj posao da mi nikakva druga psihološka pomoć nije bila potrebna, a ni s glasom nikad nisam imala problema. Simoneli je govorio: "Nena bi Malu Floramye mogla pjevati i da je probudiš u pola noći".
Ipak, malo pomalo, psihologija je ostala po strani. Talent, glas i vedra osoba, kojoj su već kao djevojčici proricali da će biti nova Shirley Temple, nije mogla ostati skrivena u zboru Komedije. Najprije su joj dali jednu malu rolu u Offenbachovom "Pariškom životu", pa onda iz jedne uloge u drugu, ubrzo su došle i one glavne...
– Zavoljela sam operetu, privukla me pozornica i tako sam ostala u Komediji sve do odlaska u mirovinu 1999. godine, a i malo dulje. Nastupala sam još nekoliko godina i kao umirovljenica u "Maloj Floramy", sada u ulozi mame. A ta mi je opereta, kao i "Splitski akvarel", bila jedna od najdražih u čitavoj karijeri. Jako sam voljela Tijardovića, a od klasičnih operetnih naslova najdraži su mi bili Leharova "Zemlja smiješka" i Kalmanova "Grofica Marica". Te su uloge pjevački bile baš onako za pokazati se. Voljela sam i mjuzikle, još tamo od "Guslača na krovu" u kojem sam igrala jednu od tri sestre. Ipak, u mjuziklima nisam baš igrala glavne uloge jer oni su manje zahtjevni pjevački pa se u njima više traže dobri glumci i plesači koji znaju i pjevati, a takvih je u to zlatno doba mjuzikla u Komediji bilo puno, pa je opereta čak neko vrijeme bila i malo potisnuta.
Ipak, mlada je pjevačica doživjela i svjetla velike operne pozornice.
– Baš pri kraju studija psihologije bila sam pozvana na turneju u Japan. Bilo mi je to prvo putovanje u inozemstvo i prvi let avionom. Na velikom gostovanju od 40 dana pjevala sam Esmeraldu u "Prodanoj nevjesti" i Kseniju u "Borisu Godunovu" u alternaciji s Mirkom Klarić. Tamo smo gostovali kao Slavenska opera. Godunova je pjevao Miroslav Čangalović, bilo je dosta pjevača i iz Bugarske, a dirigirao je maestro Matačić. Tada sam vidjela što znači dirigent koji iz tebe može izvući sve. S njim bi i mrtvi propjevali. Nakon toga sam se i udala i odmah rodila i tako sam ostala u Komediji i zaboravila na psihologiju.
Tiha noć na koru sv. Katarine
Jedna od osobina velikih umjetnika i ljudi je zahvalnost koju je operetna primadona i velika gospođa Nevenka Petković Sobjeslavski i s pozornice HNK znala lijepo izreći spominjući ljude kojima, kao pjevačica, najviše duguje.
– Sve ja to mogu zahvaliti sjajnoj muzičkoj školi u Varaždinu i profesoru Zuberu koji bi nas odmah u prvom razredu okupio u zbor u kojem se nije učilo samo pjevanje, nego i ponašanje i sve drugo. Kao otac se brinuo za nas. Puno smo putovali po čitavoj bivšoj Jugoslaviji, sve do Makedonije, i na Brijunima smo bili. Već negdje s deset godina Đurđica Hison, danas Martinjak, i ja postale smo solistice u tom zboru. Već tamo sam se za čitav život riješila treme. A onda nas je s 14 godina profesorica Opolski preuzela da učimo solo-pjevanje. Bio je to prirodan put, bez stresa, koji smo svi mi u Varaždinu prošli, i Ruža (Pospiš Baldani) i Franc Petrušanec i ostali u kojima su prepoznali talent, od zbora do razreda profesorice Opolski. To je malo rano za učenje solo-pjevanja, ali Ankica Opolski bila je dobra i brižna profesorica, silno je pazila da nam ne bi nešto naškodilo glasu. Doduše, na početku nas je tretirala kao koloraturke, što meni nije bio problem, ali kasnije se ipak ispostavilo da sam je zapravo pravi lirski sopran. Profesoru Zuberu i profesorici Opolski neizmjerno mnogo dugujem. Od njih sam dobila dobre temelje koje sam kasnije na Akademiji kod profesora Lhotke još samo malo nadogradila. I što je najvažnije, usadili su nam ljubav prema glazbi i pjevanju.
S tom istom ljubavlju gospođa Petković Sobjeslavski i danas još uvijek pjeva, ali samo u zboru crkve sv. Katarine na Gornjem gradu. Samokritična i skromna kakva jest, više ne pjeva velika sola. Ali i ovog će Božića sasvim sigurno s kora zapjevati Tihu noć.