Dr. Kenan Crnkić u ovom je trenutku jedan od najprodavanijih pisaca u regiji. Njegova knjiga “7 tajni uspjeha” doživjela je 20. izdanje, a u Hrvatskoj se počela prodavati njegova druga knjiga “Pazi kojeg vuka hraniš”. Riječ je o knjigama koje spadaju u domenu self-helpa koji je, kako sam kaže, postao velika industrija. Ipak, kod njega je to bitno drugačije, inspirirajuće na različit način od onoga na koji smo navikli od pisaca slične literature.
Kada ste pisali, jeste li se nadali baš ovako velikom uspjehu?
Uvijek sam govorio kako si nikada ne bi dopustio da radim knjigu o uspjehu ako sam nisam vjerovao da će biti uspješna. No taj je uspjeh i mene iznenadio. Nažalost, knjige su na posljednjem mjestu popisa potreba. Ljudi ih ne smatraju osnovnim proizvodom. Bitno mi je bilo da se knjiga preporučivala i poklanjala, a posebno da se ljudi mojoj knjizi stalno vraćaju. Pročitaju je jednom, ali joj se ponovno vrate. Kaže se: motivacija ne traje, ona je kao tuširanje, zato se to i radi svaki dan. Dan se promijeni samo jednom informacijom. Ljudi pokušavaju pronaći nešto u toj knjizi što će im pomoći da promijene način razmišljanja, da prebrode ono što ih taj dan mori. Uvijek izbjegavam koristiti pojam “motivacijski” ili “automotivacijski”. Više volim pojam “transformacijski”. Ono što me pogotovo ispunjava jest masa mailova i poruka osoba svih mogućih nacija i godina koji govore kako im je knjiga pomogla. Kažu da je svrha života život sa svrhom, to bi bila neka moja svrha.
Smatrate li da ste zbog toga uspješan čovjek ili je za uspjeh potrebno i nešto više?
Posljednje što sam uspio jest što sam postao certificirani trener Johna Maxwella. On je najveće ime u svijetu ovoga čime se bavi. Čovjek koji je 1967. godište prodao je više od 70 knjiga na nekoliko svjetskih jezika u više od milijardu primjeraka. Prva takva knjiga koju sam pročitao bio je upravo Maxwellov “Uspjeh iz dana u dan”. Kako u školi u Austriji koju sam pohađao nisam bio neki štreber, nego problematičan, ta mi je knjiga dala jedan drugi način razmišljanja. Takvih knjiga danas ima puno, self-help je postao industrija. Vjerujem da postoje tri stupnja učenja, klasično, spoznaja i putovanje. S druge je strane praktično znanje, koje sam stjecao probijajući se od običnog službenika prema gore. To sam pretočio u tri ključna kriterija. Prvo je da to bude malo i kratko jer ljudi danas ne mogu više čitati ništa veliko, da bude nabijeno motivacijom od početka do kraja i da bude praktično, da bude konstruktivno i korisno. S 35 godina, svjesno ili podsvjesno, živio sam ovo što piše u “7 tajni uspjeha”: napravi plan, vrijedno radi 16 sati dnevno... i super sam zaradio. No i dobio 30 kilograma viška. Potpuno sam zapostavio obiteljski život i sve ostalo. Preživio sam srčani udar koji me odveo u kliničku smrt nakon koje nisam više isti. Umro sam prije smrti, a kažu da čovjek mora nekoliko puta umrijeti da bi naučio živjeti. I onda sam pomislio: da sam zaista umro, i to s 35 godina, a navodno su me od toga dijelile sekunde, je li to trag koji si želio ostaviti, je li to život koji si htio živjeti. Mislim da je uspjeh ovih mojih knjiga koje sam nakon toga napisao to što su čitatelji prepoznali kako ih piše netko tko to živi. Nikada nisam rekao da imam odgovor na sva pitanja jer, tko to tvrdi, laže, kao i onaj tko kaže da je konstantno sretan. Sreća je jedan imaginarni pojam koji prije svega moramo spoznati, shvatiti što je to što nas čini sretnim, to je individualna stvar, to zadržati i za to se boriti. Svake sekunde, zato “Pazi kojeg vuka hraniš” i počinje brojkom 86.400. Toliko sekundi ima u danu, jer sekunde su u pitanju, a ne sati ili dani.
Znači, uspješni ste?
Uspjeh je postići ono što želite, sreća je željeti ono što ste postigli. S 35 godina bio sam ono što se po društvenim standardima smatra uspješnim. No ima ljudi prema čijim sam dostignućima ja smiješan. Sada, međutim, živim ono što želim. Kažu da je svrha života život sa svrhom, ja sad živim tu svrhu. Ljudi su sa svih strana bombardirani negativnostima. Više ništa nije vijest ako nije negativno. Nastojim kroz društvene mreže plasirati svaki dan neku poruku koja će im dati razlog da idu dalje. Ako nemate na čemu raditi, radite na sebi, imate dosta posla. Vjerojatno i zbog toga ljudi bježe na te moje društvene mreže.
Ali ljudi ovdje ipak shvaćaju uspjeh na najklasičniji način.
Stjecajem okolnostima vodio sam i neke međunarodne korporacije, upoznao uspješne ljude koji su užasno nesretni. Ne možete vjerovati kroz što prolaze, pakao je mala riječ, a čovjek bi rekao da imaju sve. U školi vas uče o svemu osim kako biti uspješan. Isto je tako i sa srećom. Ona je nešto poput vjetra, ne vidiš, a osjetiš. No nekako svi znaju kada su sretni iako nema egzaktne definicije. Sreća je definitivno trajna kategorija, a radost je prolazna. Radost dolazi i kada odemo u kino ili si kupimo nešto. To je zamka u koju ljudi upadaju. Radost dolazi u mnogim oblicima, sreća samo u jednom. A ljudi to miješaju. Prostor sreće danas popunjavaju tuga i depresija jer ljudi imaju radost, ali nemaju sreću.
Ne čini mi se da su tekstovi iz vaših knjiga klasični self-help.
Čak 64 posto Maxwellovih knjiga i govora čine priče. Ljudi lakše shvaćaju kroz priče, tako smo odgajani, to nam je u tradiciji. Priča je višedimenzionalna, to je njezina ljepota. Svatko je drugačije shvati. No bitno je da svatko izvuče neku poruku iz toga, to je ljepota takvog pisanja.
Ipak, dojam je da ljudi danas nisu sretni.
To se zove naučena bespomoćnost, kao priča o slonovima i užadi. Kada su slonovi mali, dreser uvijek koristi uže iste veličine da ih veže. Oni su tada preslabi da bi se otrgnuli i s vremenom se priviknu. Prestanu i pokušavati pobjeći iako su dovoljno jaki da se s lakoćom otrgnu. Previše ljudi prošlo je kroz to: pokušali su se otrgnuti i nisu uspjeli. Prestali su pokušavati. Uz to, ovdje kod nas se u škvadri, ali i društvu u cijelosti očekuje da se žalite, a naš život prije ili kasnije poprima volju naših misli. Ljudi su previše fokusirani na ono što im nedostaje, a premalo na ono što imaju. Nemaš posao? A jesi li zdrav? Pođi od toga, pođi od sebe. Druga su stvar ljudi s kojima se družimo, a treća informacije koje podsvjesno konzumiramo. Puno se priča o dijetama, no nitko ne govori o mentalnoj hrani koju uzimamo. Ako unosite samo smeće, iz vas će smeće i izlaziti. Pronađite pozitivne ljude. Želite pokrenuti biznis, sasvim sigurno će vam gomila ljudi doći i reći da je bolje da to ne radite, a samo će vam jedan reći da je ideja odlična. Takav vam treba. Tako se bori za sreću.
Poruka za kraj?
Pitaju Muju što je gore – ne znati ili biti nezainteresiran. Mujo odgovara: Niti znam niti me zanima. Treba se angažirati i zainteresirati. Treba shvatiti da imamo samo jedan život od kojeg treba napraviti najljepšu dosad ispričanu priču. Postaviti si ciljeve koje za života ne možeš ostvariti. Živjeti svaki dan kao da ti je posljednji. Obaviti razgovor sam sa sobom. Znati što želite i zašto to želite.
>>Beskompromisna dekonstrukcija hrvatske traumatske sadašnjosti koja ljude tjera psihijatrima