Jesu li riječki morčići rasizam? Autohtona hrvatska tradicija na udaru političke korektnosti

Prosvjedi nevjerojatnih razmjera koji su zahvatili SAD proteklih mjeseci zakotrljali su i val političke korektnosti koji se proširio cijelim svijetom. I dok je potreba za prepoznavanjem štetnih rasističkih praksi u životu, pa i jeziku, sasvim legitimna, mnogima se čini da je poriv za ispravljanjem nepravdi otišao predaleko, u smjeru povijesnog revizionizma.

Prvi je izrađen još u 13. stoljeću

Je li uklanjanje nepoćudnih filmova, serija ili logotipa zaista izraz konačnog prosvjetljenja ili su posrijedi pak samo marketinški trikovi kako bi se umirila razjarena javnost, a prodaja ostala na razini? Pogotovo uzimajući u obzir da i sami prosvjednici pozivaju na neke puno dublje, strukturne promjene, poput reforme policije i pravosudnog sustava – a sve što dobiju su kozmetički popravci. Moglo se tako proteklih dana pročitati da je posljednja u nizu žrtava političke korektnosti i jedan autohtoni hrvatski simbol – riječki morčići – vrsta nakita i dugogodišnji zaštitni znak Rijeke i riječkog karnevala. Naime, veliki newyorški umjetnički sajam The Winter Show, zabranio je izlaganje tzv. “blackamoor” objekata, među koje spadaju i oni.

Taj nakit, čiju tradicionalnu tehniku izrade danas poznaje tek nekolicina majstora, prikazuje glavu tamnoputog čovjeka, najčešće s turbanom i izraženim usnama. Njegovo ime, morčić ili moretto, potječe od starog naziva za Arape ili Saracene. Više se legendi isprelo o nastanku morčića, a najpoznatija je ona o bitki na Grobničkom polju. Turci (ponegdje i Tatari) utaborili su se na Grobničkom polju, a Riječani su neprekidno molili Boga da njihove neprijatelje zaspe kišom kamenja. I Bog im usliši želju, a kamenje zatrpa Turke do vrata, tako da su iz zemlje virili samo njihovi bijeli turbani. U nekim se verzijama spominje i jedan od plemenitih Zrinskih, koji strijelom obara turskog pašu, čija smrt uzrokuje sveopći metež u kojem turbani spadaju s glava i kotrljaju se poljem poput kakvih velikih, bijelih cvjetova. Nakon bitke, Riječani u spomen na taj događaj daju svojim ženama izraditi nakit u obliku crnih glava pokrivenih turbanom. Jesu li te legende na tragu istine ili nisu, nije ni važno. Ono što znamo jest da se prvi spomen morčića nalazi u oporuci jedne Riječanke iz druge polovice 18. stoljeća, ali oni su vjerojatno mnogo stariji. A sam vizualni motiv potječe još iz razdoblja prije Krista, otkrila nam je Ivana Šarić Žic, viša kustosica Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja Rijeka te autorica knjige “Zlatni trag” o povijesti zlatarstva.

– Ta forma nakita vrlo je zastupljena u Rijeci, ali i puno šire, u Gorskom kotaru, Vinodolu, na brojnim otocima, u Bosni… No morčić je u prvi plan došao u zlatnom dobu riječkog zlatarstva u drugoj polovici 19. stoljeća. Tada se taj oblik, od jednostavnog, razvija do puno većih razmjera. Tako u našem fundusu imamo nekoliko stotina različitih formi morčića, veličine od centimetra do nekoliko milimetara, a postoje i muški i ženski morčići, zlatni, srebrni, što svjedoči o razigranosti te forme – rekla nam je Šarić Žic.

Prvi morčić nastao je još u 13. stoljeću, tvrdi jedan od posljednjih moretista u Hrvatskoj i potpredsjednik udruge Morčići-Moretti, Gjon Antoni.

– Morčić je tada bio izričito muška naušnica i imao je sasvim drukčiju, jednostavnu formu u obliku polukugle na kojoj je stajao štit s ljudskim licem. Znate da je u ono vrijeme imati muško dijete bila najbitnija stvar pa se na neki način htjelo to dijete zaštititi. Kada bi se rodilo, djed bi otišao kod zlatara naručiti izradu naušnice i to na sljedeći način: ušao bi u radionicu i ne bi ni pozdravio, nego bi direktno majstoru stavio vrećicu s novcem na stol, a majstor je odmah znao što treba raditi. I dok je izrađivao naušnicu, nije smio ni s kim razgovarati. Nakon određenog vremena, naručitelj bi, ponovno bez riječi, došao po naušnicu i otišao. Tek nakon toga, majstor je smio prebrojiti novac u vrećici – ispričao nam je Antoni.

Riječki morčić često se poistovjećuje s venecijanskim morettom, budući da su slični, no Antoni tvrdi da njihovi korijeni nisu povezani. Sama tehnika izrade vrlo je specifična i kompleksna – od odljeva u sipinoj kosti do ručnog emajliranja, morčić se umnogome razlikuje od venecijanskog moretta izrađenog od ebanovine i optočenog dragim kamenjem.

U planu je i Muzej morčića

– Stvarno bi bilo žalosno da to znanje izrade morčića nestane. Planiram i jednog mladog zlatara naučiti toj tehnici kako se to ne bi izgubilo i htio bih to što prije ostvariti. Željeli bismo realizirati i Muzej morčića, a upravo pripremamo i izložbu koja će se u rujnu održati u prostorima Ministarstva kulture u Rijeci, na kojoj će biti izloženi alati, modeli, dokumenti i slike vezane uz morčiće – kaže Antoni.

Trenutno je aktualna i inicijativa da se morčić proglasi zaštićenim kulturnim dobrom kako bi mu se vratio stari sjaj koji je imao u svjetskim razmjerima, dodaje Šarić Žic.

– Primjerice, jedan je od riječkih moretista, Agostino Gigante, postizao izvanredne uspjehe na najvećim međunarodnim izložbama u Parizu, Trstu, Budimpešti, Bruxellesu… Zatečena sam ovim novim kontekstom u kojem se morčić prikazuje kao rasistički. On je nešto čime se zaista možemo ponositi i mislim da je to motiv koji treba plasirati u prvi plan te mi ga je uopće teško na taj način sagledavati – tim više što na ovim prostorima nismo imali robovlasničke odnose na način na koji se to kontekstualizira. I zato imam potrebu još jednom naglasiti njegov značaj i ljepotu – zaključuje ona.

“To je za mene nepojmljivo”, tvrdi i Gjon Antoni.

– I sama riječ morčić je deminutiv, što znači da je nešto malo, lijepo te nije nimalo pogrdna niti rasistička. To je za mene samo dokaz kako se nešto može krivo shvatiti. Na stranu sad ono što ja radim, ja sam tek jedan od zlatara, ali morčić sam po sebi vrlo je bitan. Odgovorno tvrdim da u cijeloj Europi nitko nema takvo izvorno zlatarstvo kao što ima Hrvatska – dodaje taj majstor moretist.