Kao i svake godine, i ove je Human Rights Film Festival donio zanimljive naslove koje je bila prava poslastica pogledati. Upravo jedan od takvih naslova svakako je i "Zona interesa". OK, možda nije poslastica u smislu da se ležerno ili zaneseno uživa u onome što ovaj film redatelja Jonathana Glazera ("Sexy Beast", "Ispod kože") daje. Više je riječ o vrlo dojmljivom uratku koji donosi priču o Drugom svjetskom ratu ispričanu na drukčiji način. Točnije, donosi priču o zapovjedniku Auschwitza Rudolfu Hössu.
O njegovu životu dosta se toga može pročitati na internetu, no sukus svega toga može stati u riječ kojom su ga opisali oni koji su preživjeli holokaust: životinja. U najnegativnijem smislu te riječi. Rudolf je živio sa suprugom Hedwig i njihovom djecom u prekrasnoj velikoj kući koju je od Auschwitza dijelila ograda. Scene u kojima se njihova djeca igraju bezbrižno, uživajući život djece nacističkih oficira u zlatno doba nacizma, dok se u pozadini čuju krici "iz susjedstva" poprilično su potresne i mučne. Nevjerojatno je, zapravo, iz današnje perspektive gledajući, kako je netko mogao tako živjeti.
No to je tek jedna u nizu mučnih scena u filmu. Hedwig koja, kao da je u second-hand dućanu, svako toliko prebire po odjeći žrtava tražeći neki dobar komad za sebe; Rudolf koji je istodobno i zvijer, koja s prozora gleda oblake dima iz krematorija i smišlja kako patentirati što efikasnije spaljivanje ljudi, i brižan otac koji čita priče za laku noć djeci koja će sutra umjesto igračaka vojnika i autića u rukama držati zlatne zube spaljenih; osoblje njihove kuće koje kantom pepela (a poprilično je jasno odakle pepeo) posipa cvijeće za bolji rast... Malo je toga mučnog esplicitno prikazano i sve je nekako tako fino upakirano i prikazano kao da je sve to normalno. Naime, cijeli film odvija se isključivo u prekrasnoj kući obitelji Höss. Divan vrt, divno cvijeće, spremačice u kući, širina, dvorište... No, u pozadini rijetko kad izostaje ono što se zaista događa.
Vizualnim aspektom pratimo život jedne obitelji koja se ponaša kao da živi pokraj tvornice cipela ili bilo čega drugog, a ne kraj tvornice smrti. Sablasno. S druge pak strane, zvukovima se u pozadini uvijek prate životi ljudi o kojima film u jednom sloju i govori. I baš zbog toga što je jasno što se događa s druge strane ograde obitelji Höss, a što je sav naglasak u filmu stavljen na prikaz njihove bezbrižnosti i nesvjesnosti zla kojeg žive, jeza je veća. Za razliku od nekih drugih filmova koji se bave temom holokausta poput "Schindlerove liste", "Pijanista" ili prekrasnog filma "Život je lijep", u "Zoni interesa" nema baš puno suosjećajnih, nježnih emocija, ma koliko izazivale tugu. U ovom filmu uglavnom prevladavaju nevjerica i zgražanje. I podsjetnik na to da su indiferentnost i nesvjesnost zla često gore od samog zla.