Jedna od autorskih zvijezda ovogodišnjeg Frakturina Festivala svjetske književnosti bila je švedsko-finska autorica Johanna Holmström. Pažnju međunarodne čitateljske publike osvojila je romanom “Anđeli s asfalta”. Otkako je objavljena, priča o Finkinji udatoj za arapskog useljenika, o njezinu obraćenju na islam te o kulturološkom procijepu u kojem odrastaju njihove kćeri i sve djevojke koje se razlikuju od većine, postaje sve aktualnija.
Kako su i zašto nastali “Anđeli na asfaltu”?
Kada sam prije 10 godina razmišljala o tome da napišem knjigu, o toj se temi u Finskoj uopće nije razgovaralo, a ako da, bilo je to u terminima krajnje desnice i islamofobije. Na internetu, blogovima i forumima samoproglašeni “stručnjaci” za islam iznosili su svoje stavove, širili propagandu i krive informacije opisujući imigrante i muslimane kao lijene ljude koji ništa ne rade i žive od socijalne pomoći. U to sam vrijeme još živjela s tadašnjim suprugom, useljenikom i muslimanom, ti su ljudi opisivali stvarnost u kojoj sam živjela, a ja se u njoj nisam prepoznavala. Moj suprug, koji je kao 17-godišnjak došao u Finsku iz Alžira, za te je ljude bio lijenčina, a on se, naprotiv, ubijao od posla. Radio je na dva mjesta i studirao. Tada sam si rekla, čekaj malo, ti ipak znaš nešto više o tome, i odlučila upotrijebiti svoj glas pisca da ispričam priču iznutra, na temelju svoga znanja i iskustva. To mi je bio prvi motiv. Drugi je bio taj što sam u tom braku, nažalost, doživjela ugnjetavanje i knjiga je bila način da sve to sebi osvijestim i pustim van, utoliko više što su, dok sam pisala knjigu, rođene i naše dvije kćeri.
Vaše kćeri su puno mlađe nego sestre Samira i Leila u knjizi?
Naravno, ali kako one odrastaju i godine prolaze, nažalost, vidim da “Anđeli s asfalta” sve više postaju stvarnost u našem društvu. Kada sam ih pisala, to je bilo samo moje predviđanje kako bi se stvari mogle razvijati, a sada me upravo straši kad vidim u kolikoj se mjeri sve to ostvaruje.
Je li razlog ugnjetavanja u braku koje spominjete bila kultura ili religija vašeg supruga?
Ja bih rekla mnogo više kultura, ali on zapravo sam nije znao razliku između te kulture, običaja i religije. Često mi je govorio da njegova vjera propisuje ovo ili ono, a kad sam sama počela proučavati njegovu vjeru, vidjela sam da toga u njoj uopće nema. To je također jedna od stvari koje sam željela pokazati u svojoj knjizi u kojoj se, primjerice, lik majke strogo drži vjerskih propisa, dok se otac ravna prema običajima i zato se nikako ne mogu uskladiti.
Također, situacija je drukčija kada živite u islamskom društvu. Tamo ima i sekulariziranih muslimana koji više uopće ne mare za vjerske propise, onih koji se svega najstrože pridržavaju i mnoštvo nijansi između. Ako ste tamo rođeni, sve to do vas dolazi na organski način i lakše vam je odabrati vlastiti put i pristup. Ali ako ste obraćenik, kao što je Sarah u mojoj knjizi, odluke morate donositi u trenutku, bez prethodnog iskustva, i tada je strogo pridržavanje propisa najlakši put. Držite se pravila i sve je u redu.
Jesu li obraćenja na islam česta u Finskoj?
Prilično. Pogotovo, što je osobito iznenađujuće, u velikim gradovima poput Helsinkija.
Je li to povezano s miješanim brakovima?
Vrlo često. Poznajem više žena koje su prigrlile islam kao svoju vjeru nakon što su u tinejdžerskoj dobi ili kao mlade žene došle u dodir s tim načinom života.
Pretpostavljam da to nije čest slučaj s muškarcima.
Ne, doista nije.
Govori li to nešto općenito o položaju žene u društvu i želji, ili pritisku da se prilagode muškarcima?
Sarah u mojoj knjizi, na primjer, sebe smatra feministicom. Pokrivanje tijela njezin je izbor da bi se zaštitila od muškog zurenja i da je ne bi prosuđivali na temelju toga kako izgleda njezino tijelo. Na taj način izražava stav da je gospodar svog tijela. Mnoge muslimanske žene tako razmišljaju i ja ih u tome razumijem. To doista može biti izraz njihova feminizma.
Vaš lik pokrivanje tijela čak uspoređuje sa svojedobnim spaljivanjem grudnjaka kao simbola potlačenosti žene.
Da. No u tome je istodobno i tragedija. Moja knjiga govori o različitim tragičnim načinima na koji žene jednostavno nastoje preživjeti u društvu koje je, ispod površine, u stvari ženomrzačko. No, s druge strane, Sarah je samo majka koja nastoji kontrolirati svoje kćeri tinejdžerke, što većina majki ionako radi, samo što ona to pokušava činiti kroz religiju.
Možda je to samo stereotip, ali u našem dijelu svijeta o čitavoj se Skandinaviji razmišlja kao o primjeru tolerancije, brižnog i otvorenog društva za sve. Je li to doista tako?
To je pomalo smiješno. Prije nekoliko godina, kada je u Finskoj bilo vrlo malo imigranata, svi su govorili da nismo rasisti, neka dođu. A kad su ljudi počeli prelaziti našu granicu, odjednom su zavladali opća panika, rasizam i strah od pridošlica. Ljudi su se počeli okupljati na granici i doslovno bacati kamenje, pa čak i molotovljeve koktele na izbjeglice vičući im da idu kući. Sve ono što smo tvrdili da nismo, odjednom je izbilo na površinu. Lako je pozivati ljude da dođu dok nitko ne dolazi. A kada doista počnu stizati, onda mijenjamo mišljenje i postavljamo uvjete.
Kako vaša država i društvo odgovaraju na te probleme?
Vlada, koju čine stranke centra i krajnje desnice, vrlo je postrožila zakone i pravila o useljavanju pa Finska trenutačno izbjeglice vraća u Irak i Afganistan, dakle u područja koja su zahvaćena ratom, da tamo poginu. Dio društva, kojem i sama pripadam, protiv toga protestira.
Vi ste Šveđanka iz Finske i pišete na švedskom jeziku. Kako je biti manjina i je li to uopće u Finskoj više ikakvo ozbiljno pitanje?
O, da. Posljednje dvije godine, otkako su se pojavile izbjeglice i muslimani, nas su pustili na miru. Naravno, govorim ovo kao šalu, ali izvjesna količina agresije prema manjini uvijek postoji.
Dakle, Finska baš i nije takav raj kako mi ovdje često mislimo?
Finska je raj za heteroseksualne bjelačke bračne parove s djecom, zaposlene ljude srednje klase. Za sve druge, nažalost, baš i nije.
Jedna od glavnih priča ljeta bila je policijska intervencija na francuskoj plaži protiv žene u burkiniju. Kako ste je doživjeli?
Žena koja uopće dođe na plažu tim činom jasno pokazuje da nije nikakav ekstreman islamist. Nošenje takve odjeće za te žene jedini je način da dođu na plažu. Zar bismo im mi morali reći da je bolje da ostanu zatvorene u kući? Napokon, ženi nitko ne bi smio propisivati kako da se odijeva, što mora ili što ne smije nositi.
Što o sebi govore država i društvo koji šalju naoružanu policiju na ženu zbog njezine odjeće?
Ono što mene doista zabrinjava jest to da muslimanske žene postaju vreća za boksanje cijelog čitavog svijeta. To je signal da je dopušteno diskriminirati te žene zbog načina na koji ih, s njihovim pristankom ili ne, tretira njihova kultura i sredina. Kada pitam naše muškarce zašto se prema njima tako ponašaju, oni mi odgovaraju da one to i zaslužuju. A ti muškarci nisu ništa bolji ni prema vlastitim ženama i sve što o sebi govore jest da su obični seronje. Svi moramo učiniti sve što je u našoj moći da bismo zaštitili one koji se ne mogu sami zaštititi.
Na temelju vašeg iskustva, kako će se stvari u tom pogledu razvijati u budućnosti?
Ima mnogo različitih signala. U Danskoj postoji ženska muslimanska zajednica sa svojom džamijom i svojim ženskim imamom. Na Zapadu ima mnogo muslimanskih žena koje su spremne boriti se za svoja prava, bez obzira čine li to pokrivene ili otkrivene glave. Alica Keys bila je zasuta silnim uvredama i mržnjom na društvenim mrežama nakon što se pojavila na crvenom tepihu bez šminke. Za mene je to potpuno isto kao i reakcije kojima su izložene žene u dijelu muslimanskog svijeta kada izađu u javnost bez marame na glavi. Mene nije lako šokirati, ali doista sam bila zgranuta zbog tih reakcija.
Jeste li još uvijek u kontaktu s vašim bivšim mužem i njegovom obitelji?
Da. Suprugova se obitelj nedavno doselila u Finsku pa sam obnovila i te odnose, a moje kćeri upravo sada provode dio ljetnih praznika sa svojim ocem.
Jeste li vi morali nositi hidžab?
Nisam morala, ali jesam, u Alžiru. Otišla sam tamo s čvrstom odlukom da neću pokriti glavu i u početku sam se toga držala i ponosno izlazila na ulicu. Ali nakon dan-dva jednostavno su mi dojadili svi ti zureći pogledi. Pokrila sam glavu, uklopila se i osjećala sasvim dobro.
A ako žena mora nositi mahramu na glavi nije li to gušenje slobode? Zašto dajete medijski prostor onkma koji jednostrano pristupaju fenomenima?