Jonathan Franzen: Franz Kafka mi je promijenio život

Svjetski poznati autor Jonathan Franzen od utorka je zagrebački gost. VBZ mu u četvrtak organizira susret s publikom u VIP clubu na Trgu bana Jelačića. Doći mogu svi, ali vjerojatno neće svi naći mjesto za sjedenje. Jučer je Franzen dao ekskluzivni intervju Večernjem listu u hotelu Esplanade. U nas je najpoznatiji po romanima “Korekcije” i “Sloboda”, koji su ga proslavili i u svijetu. Franzen je nakon razgovora pošao istraživati zagrebačke ptice nadajući se da će u nekom parku naići na djetlića. Za prijevod razgovora treba zahvaliti profesorici Svetlani Jurko.

Jeste li prvi put u Hrvatskoj?

– Ne. Već sam bio. U Istri i na zagrebačkom aerodromu. Ali to je duga priča.

Sada ste u Europi na poslovnom putu?

– Da. Ovdje sam zbog magazina National Geographic, i to zbog problema u vezi s migracijom ptica selica koje prelaze Mediteran. To je problem jadranske obale, ali ne toliko Hrvatske, nego Albanije, Bosne, Crne Gore. Kada sam već na tom putu, došao sam u Zagreb ne bih li ga upoznao i učinio uslugu svom izdavaču.

Zašto toliko volite ptice?

– Zaljubio sam se u ptice prije deset godina. Prvo sam bio samo promatrač ptica, ali dok sam ih gledao, počeo sam se interesirati i za probleme koje ptice imaju. Zanima me očuvanje ptica. Počeo sam i pisati o tome kao novinar i New Yorker mi je objavio tekst o tome prije nekoliko godina. Već sam pokrio problem Italije, Cipra i Malte, a sada sam prešao na sjevernu Afriku i jadransku obalu.

Imate li privatne razloge za bavljenje pticama, o čemu i pišete u knjizi “Neumjerena zona”, koja je objavljena i u Hrvatskoj?

– Odgovor na to pitanje u dijelu je te knjige koji se zove Moj ptičji problem. Oduvijek sam bio ljubitelj prirode. Ako gledaš prirodu i okoliš, to postaje jako obeshrabrujuće jer malo toga čovjek može promijeniti. Kada sam počeo gledati ptice, nešto se u meni pokrenulo i postalo jako osobno. U knjizi „Neumjerene zona“ imam i tekst o Charlieju Brownu i Peanutsima. Kada sam bio dijete, nisam imao kućnog ljubimca, ali sam jako volio stripove u kojima su bile životinje koje govore. Nisam vidio nikakvu razliku između sebe i životinja. Kao romanopisac bavim se primarno čovjekom, dakle bićem koje jesam, a kao aktivist bavim se svim drugim bićima. Iako su sva ta bića zapravo dio jedne cjeline. A ptice su posebno ugrožene u ovom našem modernom svijetu. Time što su ugrožene podsjećaju me na pisce i čitatelje koji su isto ugroženi u ovom svijetu jer je sve na internetu, televiziji, u filmovima, Facebooku... Čitatelji i pisci i cijela književnost gurnuti su u jednu stranu i postali su ugroženi, a ja gajim snažan osjećaj za sve ugrožene manjine.

Dakle, ne samo životinje?

– Ne, ne samo za životinje, nego za sve slabije, ali i za stvari koje su lijepe, a o kojima se većina ljudi ne brine.

Zašto toliko puno pišete o obitelji, ocu, majci..?

To sam direktno napravio samo u „Neumjerenoj zoni“.

To je zapravo biografija?

– Da, to je non-fiction. Moji su roditelji bili jako snažne osobe. Kao romanopisca zanimaju me jake ličnosti, a imao sam tu sreću da sam odrastao u ekstremno snažnom literarnom okruženju. Bile su to komplicirane, jake emocije. Oni su bili u stalnom međusobnom konfliktu, ne toliko sa mnom, ali svi su drugi bili u konfliktu. Druga važna stvar za dobru književnost jest drama, a da bi imao dramu, moraš imati konflikt, a odrastao sam u obitelji koja je imala i jedno i drugo. Zato sam i postao pisac. Bilo je smisleno meni kao piscu osvrnuti se na stvarne ljude.

Jesu li „Korekcije“ isto nof-fiction?

– Ne. Gotov je sve u tom romanu izmišljeno. Roditelji u tom romanu imaju neke sličnosti s mojima. Čak i kompleksniji dugački roman samo je simplifikacija stvarnog života. Moj je otac imao Parkinsonovu bolest, pa sam znao puno o tome. Znam kako je živjeti u obitelji u kojoj živi netko s neurološkim problemima. Koristio sam to u romanu, ali sam i primijetio kako se u pravom životu ne događa toliko dobrih priča koliko ih zahtijeva roman. Da bi dobio dobar roman, moraš jako puno izmisliti, pa su i „Korekcije“ gotovo u cijelosti izmišljene.

Imate li tajne ili su vam sve tajne u knjigama?

– Imam tajne. Važno je imati tajne. To je jedan od načina da postaneš pravi individualac. Tako znaš da si osoba. Važno je imati stvari koje su privatne, a privatnost i tajna jako su bliske. Kao javnoj osobi dio mog posla jest da otkrijem dio svojih tajni kako bi se ljudi prepoznali u tim tajnama. U tom otkrivanju sebe nadam se da drugi ljudi otkrivaju svoje osjećaje o kojima možda ne govore i vjerojatno su sretni da o tome ne moraju govoriti. Ali ne otkrivam sve. To je dio uzbudljive igre kada si pisac. Uzbudljivo je to što temeljni dio sebe ne moraš otkriti.

Je li roman „Sloboda“ politički roman?

– Neki ljudi tako misle. Politički me romani ne zanimaju sami po sebi. Politika mi je previše jednostrana i plošna, a počinje biti zanimljiva kada stvari postanu zanimljive romanopiscu, a postanu beskorisne političarima. U politici je sve nekako lako. Bogati su dobri, siromašni loši. Hrvati su loši, Srbi su dobri, i obrnuto. To je politika. Ali to nije književnost. Pokušao sam napisati politički roman, ali nikada nisam bio zainteresiran za to da napredujem politički. Ono što me stvarno zanima jest kako politika funkcionira u ljudskim životima, kako ti se sve osobine neke osobe mogu sviđali, ali ako imate različite političke opcije, ne možete biti prijatelji. Politika je otrovan materijal. Može otrovati i najljepši odnos. To vama na Balkanu ne moram govoriti. Vi ste bili jedan od najljepših dijelova svijeta, a kako je malo politike uspjelo sve otrovati. Politika je kao fenomen zanimljiva. Politika kao način mojeg uspjeha nije interesantna. Ima nešto politike u tom romanu, ali ja ga ne bih nazvao političkim, nego knjigom o ljudima od kojih je jedan apolitičan, drugi dobar liberalni demokrat, treći marksist-anarhist, a četvrti mladi republikanac. Htio sam imati cijeli spektar i jednako sam blizak svoj četvorici.

Što mislite o prijateljstvu političara i pisaca, kao što je Castro prijatelj s Márquezom?

– Ne kažem da pisci ne smiju imati političku opciju. Moja je politička opcija da se borim za očuvanje prirode. Radim što mogu da bih to uvjerenje i ostvario, ali ne kao pisac, nego kao privatni građanin. A moja je odgovornost kao pisca da “uberem” ljude koji misle baš kao ja. Ako pisac želi očuvati prirodu i napiše knjigu u kojoj zagovara očuvanje prirode, to je pisac koji me ne zanima. Zanima me pisac koji napiše knjigu u kojoj preispituje i svoju političku opciju, pa makar ona bila i očuvanje prirode. Dobar pisac razmišlja o drugoj strani. Ne može napisati dobru knjigu ako se ne može uživjeti u drugu stranu.

Neki vas zovu novim Tolstojem?

– To je jako lijepo. Ne može se reći da sam Tolstoj jer Tolstoja čitamo 120 godina nakon što je živio, a tko zna hoće li itko čitati moje knjige za 120 godina. Samo vrijeme može potvrditi tu tezu. Mislim da je Tolstoj pisao o ljudima svog vremena za ljude svog vremena. Mislim da je opasno pisati za ljude koji se još nisu niti rodili.

Što je s vašim prevođenjem s njemačkog. Preveli ste jednu dramu Wedekinda?

– Sada prevodim Karla Krausa, austrijskog satiričara do kojega mi je vrlo stalo. To je fascinantan pisac kojeg je gotovo nemoguće prevesti. To je pravi rad iz ljubavi. Počeo sam prevoditi prije tridesetak godina, ali sam se tome vratio prije četiri godine. Bio sam kao student u Münchenu i Berlinu i otada mi je njemački drugi jezik. Jako volim njemačku literaturu i književnost iz vremena Austro-Ugarske Monarhije, poput Kafke. Književnost od Nietzschea do Thomasa Manna najbolja je književnost među svim književnostima. Ona je živa i prelijepo se igra jezikom, i to ne samo u poeziji i romanu nego i u novinarstvu. Kraus je bio novinar, točnije rečeno, antinovinar.

Je li Rilke još vaš najdraži autor?

– Volim Rilkea, ali pisac koji mi je promijenio život je Kafka. Kada sam bio mladić, postojalo je neko prepoznavanje mene i Manna. Ali kada ste mladi, često ne volite ljude koji su slični vama. A Kafka mi je važan jer mi je otkrio što književnost može biti kada je osobna. Pisanje nije samo intelektualna vježba nego ti može i spasiti život, a Kafka je pisao ne bi li si spasio život.

Što je s vašom TV adaptacijom „Korekcija“?

– Prva je epizoda već snimljena i montirana. Na kraju sam napisao cijelu prvu sezonu. Bilo mi je prerano pisati sljedeći roman pa mi je taj scenarij bio dobrodošao.

Mislite li da televizija ima budućnost?

– Televizija je kao izmišljena priča u Americi i dijelu Europe fantastična. Posljednjih godina snimljene su neke izvrsne emisije. Ljudi više ne pišu socijalni roman jer nam televizija donosi istu satisfakciju koju su nam nekada donosili Balzac, Hugo, Tolstoj, Dickens... Mladi talentirani ljudi u SAD-u sve više s filma odlaze na televiziju. Rade se dramske serije. Ne bih radio „Korekcije“ za televiziju da mi se dosta tih serija iz SAD-a, Kanade i BBC-a ne sviđa. Još je Steinbeck pisao takve romane, ali sada ih više nema smisla pisati. No ostala je glad za tim temama, ali nju nadomješta televizija.