Iako pisac, publicist i prevoditelj Marko Grčić točno primjećuje da su u hrvatskoj kulturi rijetki slikari i kipari koji valjano pišu, u biranom društvu u kojem su Ljubo Babić, Ivan Meštrović, Zlatko Šulentić, Vanja Radauš, Ivan Večenaj, Željko Kipke ili pak Vlado Martek, slikar i crtač, akademik Josip Vaništa zauzima povlašteno mjesto. Ono je još dodatno učvršćeno knjigom “Skizzenbuch 1932. - 2010., iza otvorenih vrata” koju je netom objavio Kratis iz Svete Nedelje pod Grčićevom uredničkom paskom.
Pjesma u prozi
I kao što su korice knjige maksimalno samozatajne i ogoljele, takvo je i Vaništino pismo koje je već steklo brojne poklonike, jer “Skizzenbuch” nipošto nije prva slikareva memoarska knjiga. A riječ je o aristokratskoj prozi koja itekako uspješno koketira i s formom pjesme u prozi, ali je i tankoćutni artistički duboko proživljeni svjedok vremena.
Vaništa se i u ovoj knjizi prisjeća svoga amblematskog druženja s velikim piscem Miroslavom Krležom, koji je još za života postao najveći literarni mit ovih prostora.
– Nisam nikome sjedio od vremena Ljube Babića i Petra Dobrović, upamtite to! – citira Vaništa Krležu kojeg je portretirao 1970. godine za ediciju "Pet stoljeća hrvatske književnosti". I onda velemajstorski perom portretira i pisca i njegovu okolinu, ali i otkriva polemične Krležine stavove o Ujeviću, Račiću te Ivanu Goranu Kovačiću.
Oglodana rečenica
Vaništa piše škrto. Njegova je rečenica oglodana do kosti i u tome je njegova najveća prednost. I kada oslikava svoje slikarske suputnike od Lea Juneka, preko Miljenka Stančića do Marina Tartaglie, Vaništa je ponekad i surovo realističan i plastičan. Ne uljepšava stvarnost niti joj se udvara. Umjetnička istina mu je i kist i pero. S pokrićem.