Predsjednik Josipović više ne sklada, ali zato iz njegova kabineta izlazi jedan roman. Napisala ga je šefica njegova kabineta Danica Juričić Spasović. Doduše, rukopis je nastajao godinama i završen je taman prije predsjedničke kampanje, a novi šef nije imao ništa protiv, dapače, ohrabrio je svoju suradnicu, inače iskusnu novinarku, da tekst prepusti izdavaču. I tako će 4. svibnja u podne u Profil Megastoreu u Bogovićevoj 7 biti predstavljen roman “Volim džudo, volim Sandru”.
O snazi prijateljstva
A mi smo ekskluzivnu pretpremijeru organizirali preko Save, tamo gdje počinje radnja romana za djecu i mlade, a koji i te kako može ganuti i koječemu poučiti i odrasle.
Šetajući po danas uređenom Bundeku, autorica se prisjećala kako je kao klinka, kad bi joj ljeti dosadio Dubrovnik u kojem je odrasla, dolazila rođacima u Novi Zagreb i sa svojim vršnjacima kretala u uzbudljive ekspedicije kroz gusto šipražje u koje je u to vrijeme jezero bilo potpuno zaraslo. Ondje na samom početku romana zaglavi i glavni junak Antonio, nježan dječak duge plave kose koji se doselio iz centra grada i našao se u potpuno novoj sredini. Da stvar bude gora, nehotice se odmah zamjeri kombolovcima, bandi klinaca iz Kombolove koji vladaju parkovima i šikarama u okolici. Ima tu žestokih tučnjava i raznoraznih podlosti, ali knjiga ponajprije u govori o snazi prijateljstva, o jednoj vrlo ozbiljnoj ljubavi i o jednom sportu koji nudi ključ za rješavanje konflikata.
– U džudu se prvo uči padati, zatim se uči kako se koristiti silom protivnika a da i sam ne postaneš nasilnik, kako ne moraš biti najveći da bi pobijedio i kako je često najveća snaga u nježnosti – nabraja autorica razloge zbog kojih je junake romana uputila upravo u tu borilačku vještinu. Uz to, pri ruci je imala eksperta, vlastita supruga.
I baš je dobro napisano
A mi smo ekskluzivno, prije autorice, saznali dojmove jednog od pokusnih čitatelja, 12-godišnjeg Marka Dolića. Potpuno zanemarivši srodstvo sa spisateljicom, Marko je digao palac gore, ali tek nakon strogog seciranja romana.
– Činilo mi se na početku patetično, ali onda sam u knjizi prepoznao i sebe i jednog svog prijatelja i gotovo čitav svoj razred. I baš je dobro napisano, rečenice brzo teku, kao da je pisao pravi pisac – kaže Marko i ne sluteći koliki je kompliment uputio autorici. Ni mi ne bismo bolje.
Marko nit ne sluti koliko je stručan njegov kritički osvrt na djelo. Zapravo samo netko blizak predsjedniku može biti toliko napredan s 12 godina kad je književnost u pitanju. Što bi nam tek Marko mogao ispričati o glazbi, pogotovo o solističkim dionicama na klaviru, a tek o hrabrim partizanima i njihovim lijepim kapama !!!