Predrag Miki Manojlović je sve ono što ne očekujete. Velika regionalna zvijezda, glumac koji je svoju karizmu upisao u neke od najznačajnijih filmova snimljenih na ovim prostorima, ali i redatelj koji razmišlja na sasvim drukčiji način. Sreli smo se u kazalištu, u nedjelju. Bio je to dan za tehničku probu – svjetla, scenografija...
On je bio jedini glumac koji nije želio propustiti ni taj dio priprema za novu predstavu, a prije nego što smo počeli razgovarati pozdravio se sa svima koji su te nedjelje radili u teatru. Dok hodamo kazalištem, objašnjava mi kako ga velika ploča koja se nalazi na sceni kada se prvi put pojavi gura prema publici, a kako je riječ o teškom dijelu scenografije sve mora biti vrlo precizno. Baš kao i njegov hod. A scenom HNK Zagreb hodat će kao Shakespeareov kralj Lear, u režiji Janusza Kice. Premijera je zakazana za 23. veljače.
Malo je ostalo do premijere...
I malo i puno.
U kojoj ste fazi. Uzbuđenje još raste ili stvari polako sjedaju na svoje mjesto?
Uzbuđenje raste, ali to je normalno. Danas je tehnička proba. Scenografija je naoko vrlo jednostavna, ali bit će sjajna.
Pitam vas za uzbuđenja prije nove predstave, jer je veliki Pero Kvrgić uoči proslave 50. rođendana “Stilskih vježbi” izjavio da on prije svake svoje predstave i danas ima tremu jer je to novi ispit, pred novom publikom. Kakvi ste vi s tremom?
Imao sam devet godina kada sam prvi put vidio Peru Kvrgića. I tada sam osjećao nešto kao tremu. Naravno, nisam znao da je to Pero Kvrgić. Bio je to jedan jako suhi čovjek, jakih zubi, u kupaćem kostimu koji se kopčao sa strane, crne boje. Imao je crnu kosu, bijele zube i jako specifičan glas. Moji roditelji, Ivan i Zorka, s njim su razgovarali, a sve se to dogodilo na plaži Papratno na samom početku poluotoka Pelješca, kada nije bilo svega ovoga što je danas tamo. Bile su Dubrovačke ljetne igre, tada sam Peru vidio prvi put i imao sam osjećaj da je on poseban čovjek. I taj je dječji osjećaj jako bitan, traje do danas.
Naravno, ne možete nikada prevariti dijete.
Tako je. Kada sam pisao o Zagrebu, pisao sam i o tom susretu s Perom i o svim glumcima od kojih sam učio i kada sam bio mali, i kada sam bio mlad, i kada sam bio srednji i kada sam postao mator. On je jedan od tih doista velikih glumaca, ne samo svojim “trajanjem”, nego onim što jest na sceni. Kao i veliki Šovo (Fabijan Šovagović, nap. a.), jedan od mojih učitelja. Pamtim ljude, umjetnike koji su rođeni u 19. stoljeću, poput Radomira Raše Plaovića, još pamtim žar njegove cigarete u Narodnom pozorištu kada je dolazio na predstave i gledao ih, strastveno pušeći, kroz prozor tonske i svjetlosne kabine u dnu gledališta. Kao dijete gledao sam i pamtim Foteza, mladu Mariju Crnobori, Bojana Stupicu, Miru Stupicu... stotine pamtim. Rastao sam u kazalištu.
Je li uopće postojala šansa da budete nešto drugo, a ne glumac?
Teoretska šansa je postojala, ali su me na prvom pokušaju primili na Akademiju. I zeznuli me. Da nisu, otišao bih nekamo drugamo. I ne bih se vraćao, možda studirati jezike, francuski sam već znao. Ili bih studirao društvene znanosti, možda povijest.
No, da se iz povijesti još samo na trenutak vratimo na početke “Kralja Leara” koji vas je sada doveo u Zagreb. Kako je došlo do te suradnje?
Prijedlog je došao od intendantice Dubravke Vrgoč, ali i cijelog ovog kazališta koje je ozbiljno odmaklo u novi stvaralački period. U tom pristupu pozvali su glumca koji im je za to trebao. Redatelj Janusz Kica je još jedan veoma važan razlog. Zatim, nemojte me krivo shvatiti, i meni ovaj rad puno znači, ali ja nadilazim značaj “u regiji” bivše države, omeđenost u nacionalne i druge teatre novostvorenih država. I zato sam poziv i prihvatio, zbog otvaranja, zbog ansambla koji je tu, jer generalno gledajući uvijek je dobar dolazak ljudi koji kreativno “traju”, koji nisu rutineri, takvi ljudi uvijek dobro dođu svakom teatru. Svima je tada dobro. Uživancija je biti na sceni s Grgićem, Mikićem, Đokićkom, Begićkom, Navojcem, Mihalićkom, Pleštinom, Čavajdom, Dragićem, Šalinovićem, Glowatzkym... Dubravkin prijedlog došao je prije gotovo godinu dana, kada sam snimao film s Bobom Jelčićem “Sam samcat”, a ja sam ga prihvatio i učinio sve da se suradnja i dogodi, jer u međuvremenu sam radio i jednu predstavu i snimio još dva filma.
Zagreb ove sezone radi tri velika Shakespeareova djela. U Gavelli smo vidjeli “Rikarda III.”, sada ste vi u HNK Zagreb kralj Lear, a već sljedeći mjesec čeka nas u ZKM-u “Tit Andronik”. Kako je taj Shakespeare znao sve o nama, sada i ovdje?
Tko bi to znao? I ja se pitam. Pita se i cijela kugla zemaljska. Valjda to ide ruku pod rukom s teorijom da se geniji rađaju svaka dva-tri stoljeća, pa popiju svu pamet svijeta. Shakespeare je bio takav genij, kao i Dostojevski nakon njega.
Ako je “Rikard III.” priča o zlu u politici, o tome kako zlo dolazi na vlast, ako je “Tit Andronik” priča o tome kako politika jede svoju djecu, što je “Lear”?
Vidjet ćete. “Leara” radimo u jednom novom prijevodu koji nije bez vraga. Radila ga je Lada Kaštelan, izvrsna je pjesnikinja i književnica. Kći je svog tate, kći je jezika. Ona se jezikom, zapravo jezicima bavi jako široko. Izvrstan je prijevod po kojem radimo, a to je uvijek prvi problem kada se radi Shakespeare. Kada sam režirao “Romea i Juliju” imao sam različite prijevode: dva hrvatska, tri srpska, francuski, albanski i znam koliko je teško stvoriti odličan prijevod. No, ovdje imamo jedan nadahnut, vrlo čvrst i dosljedan Ladin prijevod, a ono što je meni u njemu bilo najzanimljivije je da nosi Shakespeareovu poetiku u potvrdi stanja stvari, i potvrdu svijeta koji je loš.... Klasiku je teško igrati. Ili lako. Dođete, odjenete kostim, može biti povijesni, ali i ne mora, i onda vi tog pisca kao vibrantna mašina prenesete publici. Publika tada tog Shakespearea čuje, ponekad ga i vidi. To nije moj način. Moja je namjera uvijek u toj takozvanoj glumi ne biti taj link, taj prijenosnik. Smisao je ne igrati – nego biti. A to košta. Košta vas života! Mislim da će i zato u ovom “Learu” biti i dosta ispovjednog.
Lear znači i neke godine. Nemoguće je zamisliti da ga igra jako mlad glumac, baš kao što netko vaših godina ne igra Romea?
Sve može (smijeh), ali naravno treba i pisca poštovati. Ja imam 67 godina i uzmimo da sam došao na vlast – apsolutnu vlast – kada sam imao dvadeset godina. To je znači 47 godina vlasti. Zamišljam što sve čovjek shvati ako je samo jednu godinu na vlasti. Svakako imam dovoljno godina da spoznam načine dolaska na vlast, ali i odlaska s vlasti. S time da ovdje imamo jedan slučaj koji nadilazi sve to: Lear samo donekle odlazi s vlasti, on ne abdicira, ne odriče se naslova kralja, niti svih privilegija koje uz to idu. Lear radi jedan ozbiljan eksperiment sa samim sobom, ali i s drugima, a sve kako bi potvrdio svoje slutnje. I taj eksperiment, prirodno, završi na jedan neprirodan način.
Ovdje u Hrvatskoj sinonim za Leara je već dulje vrijeme Rade Šerbedžija, u predstavi koju igra na Brijunima. Jeste li ga gledali i treba li glumac uopće gledati što su i kako napravili drugi glumci?
Nisam ga gledao. Nikada u životu nisam bio na Brijunima. Kad radim na nekom materijalu, ne gledam druge. Gledao sam nekad davno Laurencea Oliviera, ali zapravo me ne zanima kako je neko ljudsko biće, neki glumac, razriješio neku čuvenu scenu. Takav sam bio i kad sam igrao Richarda i Macbetha, Cyrana i Raskoljnikova... Nikada me to nije zanimalo. Ono što me vodi nije naslov, rola koju igram, već pronalaženje Leara u sebi. U ovim velikim djelima ima toliko toga da svatko od nas može stvoriti čitav jedan svemir, i u tom svemiru se odlično osjećati. I biti jedinstven. Ali Shakespearea nikada dovoljno i takvih velikih komada nikada dovoljno. Gledao sam Šovu u Gavelli, ali nisam gledao Vanju Dracha ovdje na sceni HNK.
Kada pogledate političku situaciju na ovim prostorima nakon raspada Jugoslavije, može li nas Shakespeare nečemu naučiti?
Neke može, a neke ne može, ali ako nismo naučili u ovih 402 godine otkako ga nema, teško da ćemo sada.
A gdje smo to sada? Kada pogledamo nekadašnji prostor zemlje u kojoj smo nas dvoje rođeni? Vidite li neke naznake da stanje ide na bolje ili na gore?
Mnogo je razloga, objektivnih i subjektivnih, mnogo unutrašnjih snaga i želja koje su išle k tome da te zemlje više ne bude. Kao što postoje i razlozi zbog kojih je te zemlje moglo biti. No, ta zemlja stvorena je 1918. godine s pametnim Hrvatima, pametnim Srbima i pametnim Slovencima, uz pomoć i odluku velikih vojnih sila. Mislim da je, sa svojim neriješenim problemima, sa svim unutarnjim sustavom, opet uz pomoć velikih sila, i nestala. A sada kada je sve to završilo na tako jeziv način i kada pomislim na te godine, na to koliko je i kako trajala, mislim da nije imala šanse. Ne na toj geopolitičkoj poziciji na kojoj se nalazimo, na toj “stazi slonova”. Pogledajte samo tko je sve dolazio, ostajao, prolazio... Zato je teško odgovoriti na to pitanje a da ne bude banalno. Gdje smo sada? Teško je reći a ne ući u neku politiku “kafanskog” tipa. Mislim da je ipak šteta propasti te početne, zdrave jugoslavenske ideje, jer povezuju nas dva slična jezika, a to je jako bitno.
Pokidane spone najjednostavnije se vraćaju u život kroz umjetnost. Je li vaš srpsko-albanski “Romeo i Julija” mišljen na tom tragu?
Uvijek je tako bilo: umjetnost gradi mostove, a politika ih ruši potezom pera. Mi ne možemo više od toga, ali možemo pokazati kako bi se moglo živjeti. Biti. Ne proklamacijama, objavama, zaključcima. Treba skupa nešto stvoriti. To su bili naši “Romeo i Julija” i zato je i toliko odjeka imala ta predstava. I na Kosovu, i u Albaniji, Sarajevu, Beogradu i svuda gdje smo igrali. I u nama samima.
No, vaša prva režija bio je komad koji je napisala Mira Furlan?
Da. Pasteur i to društvo koje je radilo na napretku svijeta, kod njih najviše cijenim to što su eksperimente radili na sebi. Moja gluma je eksperiment nad samim sobom. I taj eksperiment traje. Kada sam se počeo baviti režijom na svoj način, otkrio sam da se ne mogu njome baviti na pasteurovski način i pri tome biti izvan scene. Režija je druga vrsta manipulacije: manipulacija drugima sa sobom, ili drugih s drugima. Možda je manipulacija teška riječ, haj’mo onda reći: poticanje drugih s drugima. Glumci to rade na drukčiji način, ne svi, naravno. No, kada glumci uđu u režiju, oni to rade iz poznavanja glumačkog bića. A ono nije uvijek isto, kod svakog je različito. To prepoznati – u tome je bit. To nije instinkt, to je dar, prepoznati što je to, kako to isprovocirati, kako izvući na površinu pa sakriti... Glumci to drukčije rade. Uvijek postoji neka ideja kako nešto napraviti, ali kako do toga doći? Recimo Clint Eastwood, nije baš veliki glumac, ali kada pogledate njegove režije vidite da je to fascinantno suptilan i odličan redatelj. Kod glumaca koji imaju taj dar, to prepoznavanje vrijedi i za slučajne susrete na ulici.
U čemu je tajna te suptilnosti?
To je specifičan osjećaj za ljude, za njihove izdajničke vrline i mane. Nemamo to svi, ali neki od nas imamo. Kod nas je zapravo izražena percepcija prema onom što se događa u nevidljivom. Na taj sam način pročitao taj tekst Mire Furlan i bio mi je jako zanimljiv. Nije on bio jako podatan za scenu. Nema tu na prvi pogled neke velike radnje...
I ljudi cijelo vrijeme umiru?
Umiru. Bio je to velik posao i radili smo ga puna tri mjeseca. Na kraju razlike nema: redatelj koji je i na sceni kao glumac ili onaj koji samo režira, imate darovite ljude, i imate one koji to nisu.
Mene je fascinirao u vašoj režiji način na koji ste uhvatili taj duh Zagreba iz tih godina. Vidjelo se da vi taj Zagreb dobro poznajete. I volite.
Kako ga ne bih poznavao. Miljenko Brlečić mi je pomogao da pronađem Dragu Mlinarca, on živi na selu i kada sam mu se javio, rekao je da dođem. I ja sam došao, i zatim je on došao na premijeru predstave i bio je zadovoljan kako smo njegov “Osmijeh” ugradili u predstavu.
No, predstava odiše atmosferom godina kada se visjelo pred “Zvečkom”. Koliko se Zagreb promijenio od tada?
Sjećam se dobro tih vremena, Enesa Kiševića, studentice iz Bosne koja nas je upoznala, njegova visokog tijela... Trg Ivana Mažuranića broj 7, to je prva zgrada u koju sam tih davnih dana u Zagrebu ušao i iz koje nikada nisam izišao. Tu su prvi zagrebački prijatelji. Tu su i danas. Naravno da znam Zagreb, onaj s kraja šezdesetih. Tada sam gledao Kobeščaka, na igralištu Zagreba, sjajan igrač... Puno sam se puta u Zagrebu budio i odlazio na spavanje, imao tu prijatelje. I život. I tu sam snimio filmove koji su izdržali probu vremena.
Sada čekamo ovaj novi – “Sam samcat” Bobe Jelčića?
Uživao sam raditi taj film. To sada zvuči kao opće mjesto kada se tako kaže, ali Bobo je poseban. On radi na poseban način i to znaju svi koji rade s njim. Ja to nisam znao. I bio mi je to izuzetno zanimljiv način. Dugo probanje i analiza onoga što je napisao. A on je pažljiv, aktivan promatrač. Nije od onih koji spavaju. I on iz tog svog promatranja vadi bitno i zato je rad na tom dijalogu bio jako zanimljiv. Čak ne mogu reći da je to bilo unapređenje dijaloga, već uzimanje onog najvažnijeg. A to se ne može napraviti na brzinu, to dolazi kroz proces. Bobo je jako zanimljiv, u tom segmentu pomalo sličan Kusturici. U takvom načinu rada i on i glumci dobiju neku posebnu slobodu. Vi ste slobodni u tom materijalu, krećete se kroz njega. Zanimljiv je i način na koji on radi s kamerom. Ona postaje neprimjetna, da nisam snimao film, ne bih znao da sam ga snimao. Kamera kao i mi glumci zapravo traži svoj put i on nikada nije isti. Taj pokret kamere također gradi sveukupnu atmosferu i događaj, nikada nije bukvalan. Bobo je zapravo tragač. Iznenadio me!
To je lijepo čuti kada vas nakon toliko godina rada na filmu netko uspije iznenaditi. Rekla bih da je to vrhunac umjetničkog rada. Jeste li gledali “Oca na službenom putu” koji je u Ateljeu 212 režirao Oliver Frljić?
Nisam, zvali su me, ali nisam otišao. Zašto bih ga gledao kada sam to već odlično uradio. Mi smo stvorili film koji će ostati voljen još jako dugo. Te predstave više nema. Zašto? Kada je nešto dobro, onda traje. Kada ima neki značaj, traje. Kada ima manji značaj, manje traje.
U kazalištu je to ipak malo teže. Ja pamtim neke legendarne predstave, baš tu u ovoj u zgradi, otišle su s vremenom...
To je nešto drugo. To su neki nezamjenjivi ljudi. Kažu da se bez svakoga može, ali baš se i ne može. Postoje u kazalištu ljudi bez kojih neke predstave ne mogu. Tako je s velikim predstavama iz HNK Zagreb, a s nama bi se složili i ovi duhovi koji nas sada možda slušaju. Čak se i ne šalim do kraja kada to kažem jer vjerujem da energije prethodnika iz ovog kazališta svemir negdje primi i da one nekamo putuju. Možda se i vrate...
Jugoslavenska ideja nikad nije bila zdrava. Smislili su je engleski masoni za potrebe zaustavljanje njemackog sirenja prema istoku.