Iako je filmski festival u Puli prošao svoja najkriznija vremena, barem u svojoj dosadašnjoj šest desetljeća dugoj povijesti, nostalgija i žal ili naprosto usporedbe s vremenima u kojima su film i filmaši imali bolji društveni status često se provlače kroz sjećanja, službene analize ili usputne razgovore o festivalu i statusu filmske struke. Tako i teme vezane uz okrugli stol o autorskim pravima i potpuno obespravljenim filmskim autorima pokazuju eroziju moći filmske zajednice, pri čemu možemo laskati da se umjetnička snaga možda i nije toliko ispuhala koliko društvena moć i značenje.
Nepovratna “zlatna vremena”
Pulska Arena ponovno je, nakon (is)praznih 1990-ih godina, dobro popunjena, ljudi dolaze na projekcije, Puležani ponovno smatraju festival svojim, na otvorenja dolazi državni vrh, a festivalski budžeti (pa i nešto smanjeni, kao ove godine) još su vrlo izdašni s obzirom na objektivni regionalni i međunarodni rejting njegove dosad isforsirane međunarodne koncepcije. Postoji, međutim, nekoliko važnih, možda i presudnih razloga zašto ni pulski filmski festival ni domaći film ne mogu i više nikada neće imati status kakav su imali u “zlatna vremena”, a pod njima smatramo razdoblje od kraja 1960-ih pa do 1980-ih. Jedan od sugovornika u dokumentarcu o 60 godina pulskog festivala, prikazanom na HRT-u prije svečanog otvorenja ovogodišnje manifestacije – mislim da je to bio Goran Paskaljević – dobro je upozorio na to da su nekada ljudi hrlili na festival jer su filmovi bili rijetkost, dok ih danas svakodnevno na TV programu ima barem dvadeset.
Filmovi su doista svuda oko nas: u kinima, na nacionalnim TV kanalima, na satelitima, kabelskim mrežama, tako da se danas na festivale ide više zbog samih događaja nego zbog mogućnosti da se na njima gledaju filmovi koji su ionako posvuda oko nas. Sa stajališta, pak, društvene moći, film je u bivšoj Jugoslaviji bio znatno bolje tretiran nego u suvremenoj Hrvatskoj jednostavno zato što je bio jedan od glavnih rasadnika dominantne društveno-političke ideje. Naime, dobro je poznato da ljudi nisu odviše racionalna bića, da se ponašanje ljudi u velikoj mjeri temelji na njihovom emocionalnom doživljaju i vjerovanjima, pa se filmski medij od svojih početaka pokazao savršenim sredstvom za sve vrste propagande i manipulacija. S jedne strane, za apsorpciju filmskih sadržaja ne trebaju nikakva posebna intelektualna naprezanja niti posebna educiranost masa, s druge strane, filmski medij, sa zvukom i slikama u pokretu, najviše se od svih umjetnosti približio prirodi života i uspostavio posebnu vrstu identifikacije s masama, odnosno dotad najvišu moguću razinu “uvjerljivosti”.
Zato je potpuno logično da se u maloj sredini kao što je naša, pa i na razini bivše države, filmska industrija razvijala upravo zbog svojih manipulativnih moći koje je istaknuo još Lenjin davnih 1920-ih glasovitom rečenicom: “Nama je od svih umjetnosti najvažniji film.” Film je bio najpogodniji za širenje mitskih priča o sovjetskoj revoluciji, a taj je princip, samo s drukčijim ideološkim predznacima, preslikavan i na ovim prostorima. NDH je udarala temelje usustavljenoj filmskoj proizvodnji da bi širila svoje ratne i ideološke ideje, a nakon Drugoga svjetskog rata Jugoslavija je, nastojeći širiti svoju mitologiju, toliko nastavila graditi sustav da je postala i prava mala filmska velesila. Manipulativna moć filma u tom je smislu radila za film jer, da bi se ideje provodile uspješno i obuhvatno, usporedo se izuzetno ulagalo u razvoj filmske strukture i profesije, a posljedica je bila i rađanje svjetski istaknutih, državotvornoj kinematografiji usporednih i alternativnih, umjetničkih pravaca i valova poput Zagrebačke škole crtanog filma, hrvatskog autorskog filma, srpskog crnog vala...
Kvalitetom sezali do Brežica
Dolaskom hrvatske države princip iskorištavanja audiovizualnih sadržaja za širenje novih povijesnih, političkih i ideoloških narativa nije se promijenio. Promijenio se tek medij! Nova vlast okrenula se mediju televizije, koji je međuvremenu (od vremena velikih jugoslavenskih ratnih spektakala) ojačao i postao dominantni medij za manipulaciju masama. Nacionalni kič bujao je s malih ekrana, uspješno usađujući potpuno nov sustav vrijednosti, a film, kao skupa i nedovoljno jaka društvena igračka, pao je u drugi plan. Nastupila je posvemašnja erozija kadrovskih, infrastrukturnih, pa i umjetničkih stečevina iz bivšeg sistema koja traje do danas. Nisu pritom ni filmaši iz 1990-ih baš pomagali da stanje bude puno drukčije: dok su svraćali pozornost na sebe i kinematografiju argumentima tipa “film najbolje može pokazati svijetu istinu o nama”, kvalitetom svojih uradaka nisu prebacivali Brežice.
Hrvatski se film u dvijetisućitima popravio, zahvaljujući HAVC-u dobio je posljednjih godina glavu i rep, nacionalne planove koji nisu tek papir za mahanje, može se reći i da ga je država (Ministarstvo kulture) počelo cijeniti kao segment kulture, pa čak i kao (potencijalno) dohodovnu gospodarsku granu. No, film i filmski autori nemaju svoje zaštitnike ili dovoljno osviještene glave u politici koji bi im pomogli da se izbore za neke od svojih temeljnih prava, kao što su autorska prava ili briga o filmskoj baštini. Niti će audio-vizualna zajednica u našem društvu tako brzo dobiti status koji ima u Europskoj uniji, u kojoj audio-vizualna industrija, kao najmoćnija kreativna industrija, pridonosi sa 2,8 posto BDP-a. I tako će vjerojatno biti još dugo jer politika, jedina snaga čiji “jedan poziv mijenja sve”, ima TV, novine, internet i druga, puno jača sredstva propagande i pozicioniranja, a dalje od toga naši političari očito ne znaju gledati.
>> Kod nas se događa nešto vrijedno i na to treba naviknuti svijet