– “Don Giovanni“ jedna je od tri Mozartove opere koje jako volim. To su još „Figarov pir“ i „Čarobna frula“. „Don Giovanni“ bio mi je pogodan za priču zbog lika Don Giovannija (Don Juana) koji je i za one koji ne poznaju operu općepoznati lik, lik muškarca koji voli, zavodi i vara žene, a to mi je za ovu priču odgovaralo. Moj ukus za operu stalno se dopunjuje, jer su snimke opera dostupne na YouTubeu pa mi je svako malo druga opera najdraža – kaže redateljica Snježana Tribuson, dan prije premijere njezina najnovijeg filma „Sve najbolje“, kojim će biti otvoren festival u Puli. Priča o usamljenoj ženi u potrazi za ljubavi (Ksenija Marinković), s usporednom pričom o postavljanju Mozartove opere, uvelike duguje opernom bajkovitom svijetu, ali i ima i nešto od starih hollywoodskih (pomalo mračnih) komedija koji filmu daje štih kakav se rijetko sreće u domaćoj kinematografiji.
– Početak filma bio je u ariji „La ci darem la mano“ iz „Don Giovannija“ iz produkcije Operne kuće iz Züricha u kojoj sam promatrala na koji način se u operi može glumiti pjevanjem, ali i realističnim izražajem koji bi odgovarao filmskoj glumi – objašnjava Snježana Tribuson i nastavlja:
– Budući da mi se arija svidjela, a privlačan mi je bio lik Don Giovannija, odlučila sam to spojiti s pričom o sredovječnoj ženi koja se zaljubljuje u čovjeka koji je prema njoj bio ljubazan, a ona je mislila da ta ljubaznost znači nešto više. Začetak te priče već sam imala, a ova arija s cijelom drugom pričom o opernim pjevačima tematski se uklopila u nju. Božićna atmosfera mi je odgovarala zbog toga što su usamljeni ljudi, o kojima je i ovaj film, najranjiviji u vrijeme tog blagdana i tako su se te tri stvari spojile. U oblikovanju vizualnog dojma filma, snimatelja Gorana Trbuljaka i scenografkinju Željku Burić i mene vodila je ideja o vizualnom dojmu opere i kazališta. Htjeli smo da film donese toplinu i bogatstvo boja i bajkovitost i izvjesnu raskoš kazališnog interijera u scenama u kojima je to bilo moguće i opravdano. Čak smo i kazališnu scenografiju učinili bajkovitijom nego što bi ona bila u kazališnoj predstavi. Naravno, nekim scenama je primjerenije da budu monokromnije, kao npr. scene u bolnici, ali smo nastojali ostaviti barem osnovnu boju jakom. Junaci ovog filma dobit će sretan završetak, kao npr. u nekoj bajci pa smo ih i vizualno stavili u šareno i ljepše okruženje.
Film je jako dobro snimljen i dizajniran, na trenutke djeluje kao da je nastao u najbogatijim kinematografijama
Budući da smo htjeli boju, morali smo paziti da je u scenografiji imamo. Negdje smo imali sreće pa smo je već imali jer je bila dio objekata u kojima smo snimali, kao npr. u kazalištu. U kazalištu je bojom i bogatstvom kostima jako pomogla i kostimografkinja Ivana Zozoli. Stan koji je glumio stan glavne junakinje već je izvorno imao crvenu obojenu kuhinju i crveni stolnjak. Kuća na selu imala je toplinu drveta, a zid smo obojili u žuto. U animiranom dijelu filma scenografski dijelovi su napravljeni u zagasito crvenoj boji, a animator Saša Budimir u 3D animaciji napravio je žohare koji izgledaju prilično uvjerljivo. Moja je intencija bila da i ta scena djeluje kao scena iz neke neugodne bajke.
Kako ste odlučili jednu od glavnih ženskih uloga povjeriti opernoj pjevačici Renati Pokupić?
Renata je bila moja jedina opcija za tu ulogu jer sam htjela da ona i otpjeva arije u filmu. Pratila sam ono što radi u operi, a to mi se svidjelo pa sam joj preko zajedničkih prijatelja poslala scenarij. Bila sam jako zadovoljna kad se javila i rekla da hoće. Poslije sam išla pogledati predstave u kojima je igrala u Londonu i drugdje, što me jako razveselilo jer je pjevala i u produkcijama koje je režirao moj omiljeni operni redatelj David McVicar. Budući da je bila odlična, nekako sam, što se tiče nje, mirno dočekala probe i snimanje.
Dugo vremena navodilo vas se kao jednu od rijetkih, ako ne i jedinu ženu među domaćim redateljima, no posljednjih se godina situacija znatno promijenila u tom smislu. Kako gledate na taj proces i nagli skok ženskih nada u nas?
Konačno su žene došle i u dugi igrani film. Djelomično je za to zaslužno i uređeno stanje u kinematografiji. HAVC u svakom natječaju daje novce i za sufinanciranje debitantskog filma pa je tako u zadnjih nekoliko godina debitiralo pet novih žena. Već dugo žene rade kratke igrane, eksperimentalne i dokumentarne filmove i tu su se pokazale jednako uspješnima kao i muškarci. Nadam se da će tako biti i s kinofilmom. Evo, Vlatka Vorkapić imala je vrlo respektabilnu gledanost sa „Sonjom i bikom“. Većina tih filmova već putuje okolo po festivalima i osvaja nagrade. Evo sad će na Puli izaći i film Zrinke Matijević, a krajem godine i Hane Jušić.
Zaustavimo se još malo na ljubavi prema operi, što vas je privuklo tom svijetu da danas, koliko mi je poznato, putujete u inozemstvo samo radi određenih predstava?
Operu gledam kao što sapunice gleda poklonik sapunica. Dobra opera, a naročito ako je gledam u kazalištu, kod mene stvara emotivno uzbuđenje kao nijedna druga umjetnost. Ako mi je nešto dobro, naježim se, a ponekad mi i oči zasuze. Budući da gledam i puno DVD-a, imam svoje preferencije među skladateljima, pjevačima i redateljima pa ponekad otputujem vidjeti neku operu koju si jako priželjkujem vidjeti „uživo“.
Možete li se zamisliti kao redateljicu nekog opernog djela i koje bi komade voljeli raditi?
Mogu se zamisliti kao redateljicu „Evgenija Onjegina“ ili „Pikove dame“ ili npr. Puccinijeva „Giannija Schicchija“. Nevolja je što tu moju ulogu ne mogu zamisliti drugi.
Nedavno vam je na natječaju HAVC-a prošao novi kratki film, o kakvom je projektu riječ?
Scenarij je po priči Tanje Mravak „Dok je trajao Roland Garros“. U središtu priče je obična žena koja živi prihvaćajući svu tradicionalnost ženskog bračnog života kao neminovnost i normalu. Priče Tanje Mravak bliske su mojem scenarističkom načinu razmišljanja, jer su strukturirane po scenama, a dijalog je realistički uvjerljiv. Postoji i humor koji je vrlo diskretan, ali meni blizak i zanimljiv.
Kakva su očekivanja od filma „Sve najbolje“ kad dođe u kina? To je jedan od onih koji su, u nekoj današnjoj podjeli, pravljeni za publiku (u kinima), a ne za festivalske nagrade.
Tu mi preostaje samo nada. Što god mi kalkulirali o tome kakav bi trebao biti film za publiku, uvijek postoji neizvjesnost u tom smislu. Zato nisam pretjerano kalkulirala nego sam napravila film kakav sam htjela napraviti. Prema statistikama, naša publika najviše voli komedije s ruralnom tematikom, a moj je film izrazito urban. No do sada nikad nismo imali božićnu urbanu komediju pa nemam nikakvih pokazatelja kako će publika reagirati. Nadam se dobro.