Junak našeg doba, u kojem je i Severina bila Manina glumica

Kao što se nekoć “bolji dio” Splita i Hrvatske snebivao kada je Željko Kerum izabran za splitskoga gradonačelnika, tako se i sada sablažnjava nakon što je lakoglazbenik Duško Mucalo postao intendantom splitskoga HNK. Da Kerum nije postao gradonačelnikom, najvjerojatnije ni Mucalo ne bi postao intendantom.

Spomenuti je dio Splita kivan i na nekadašnji i na sadašnji izbor, uvjeren da je posrijedi poseljačenje grada, odnosno, njegov kulturni nazadak. Mucalo im je kulturno tanak za kazališnog intendanta. Doista, baš i nije uobičajeno da neki zabavnjak postane šefom važnoga kazališta. Prigovori stoje, no ne mora šef nekog teatra biti ni glumačka ni režiserska kazališna veličina da bi to, samo po sebi, bilo jamstvo njegove uspješnosti. Premda nema takvih osobina, Mucalu to i ne mora biti presudni upraviteljski manjak.

Je li, primjerice, Duško Ljuština bio dramski prvak? Za dugogodišnje uspješno vođenje zagrebačkog Jazavca, tj. Kerempuha, nisu mu trebale glumačke škole. Vjerojatno se u sličnu mogućnost uzda i Mucalo. “Fetivi Splićani” baš i ne. Mani Gotovac reče da je zgrožena postavljanjem Mucala za intendanta splitskog HNK, ali da je “u zemlji Sanadera, Keruma i Biškupića jasno da je Mucalo intendant HNK”. Pa, i jest. No, ne tako davno Mani je Gotovac počinila svojevrsnu desakralizaciju teatra dovevši u riječki HNK Ivana pl. Zajca Severinu. Ali poznata je teatrologinja rekla da je Severinu dovela “kao glumački talent”, no Seve se ne pamti po glumi u riječkim Glembajevima, nego puno više i trajnije po “šoferskim pjesmama”.

Usprkos Severini u Glembajevima, profaniranje nacionalne kulture počelo je puno prije. Banalizacija je opći trend ovoga površnog vremena. I u politici i u kulturi. U politici je uz banalizaciju nazočna i njezina vulgarizacija. Možda ništa više kod nas nego u “zemljama razvijene demokracije”. Pogotovo je pak prisutna vulgarizacija “visoke politike”. Da su danas na vlasti Charles de Gaulle, Winston Churchill i Konrad Adenauer, neki današnji “politički uglednici” valjda im ne bi mogli biti ni sobari. U svjetskoj politici vlada “kriza ličnosti”, a posvuda se širi kultura bezličnosti. Kod nas također. U našoj političkoj kulturi provincijski zgubidani i “šarmeri bez pokrića” postaju nacionalnim veličinama, a napuhani se bleferi doživljavaju kao nacionalni spasioci.

U tzv. elitnoj kulturi, pak, književnog “Kiklopa” dobije Nives Celzijus!? A sada se zbunjeno gledamo odakle Mucalo!? Željko Kerum nije posljedica samo poznatog splitskog dišpeta, niti je Duško Mucalo samo “Kerumov čovjek”. Mucalo je i naš. On je “junak našeg doba”, naša (kulturna) paradigma.